San o jednoj ženi

            Kupi me sa kilom soli...bljutavi su mi dani. Gledao sam te kako mi daješ budućnost...(Ostaće nešto izgleda i iza mene.)

            Nekima sam već oprostio, kad mi dođeš ti, oprostiću svima....( tad ću znati da ima Boga.)

            Nestaje noći. Mir se gasi. Gdje se skriti od pakla?

            Pisao sam ti neki dan. Pisao sam ti djelom srca umočenim u ljubav. Ruke moje... ruke moje, davno su prestale sniti...(Nisam ih mogao nagovoriti da napišu ni slova.) Nisu neke riječi, da budem iskren; s njima sam te molio za krajičak osmijeha.

            Reci mi za kraj,

           dah moj koji vene

           govori li ti više od mene ?

           Reci mi za kraj,

            da l' još vjetar sivi

            za tvoje suze me krivi?    

Sa stihom u ruci ti dolazim ljubavi.

(Sve je malo osim tog.)

Zašto sam uopšte otišao

znaće dragi Bog...

Noći ne griju srce moje.

Hladno je, zagrli me.

Krv je stala i ne teče,

nema u njoj truna sreće.         

Sva su mjesta puna sjećanja,

a bio sam na stotinu.

Probao sam ih utopiti

u crnom vinu.

Sa stihom u ruci ti dolazim ljubavi.

(Sve je malo osim tog.)

Proklet sam što sam otišao..

Prokleo me dragi Bog...

Vrati, vrati mi,

          dane kada bila mlada si,

          kada bili mladi smo mi.

            Nježnost u njima kiptala je,

            i srcem rješavalo se sve,

            sve što odnijelo je srećne sne....

            Vrati, vrati mi,

            jutra kad sam bio važan ti,

            kad smo na nas bili ponosni.

            Više ne vidim u tvom oku sjaj,

            mirno dušo ruku mi daj,

            ne moraš reći da je kraj..

            Nemam te čim čuvati.

            Namam snage moliti,

            da ostaneš,

            da oprostiš,

            jer ostao ni ja ne bi,

            kad znam sve o sebi...

Čime da te čuvam?

            Čime da te pokvarim?

            Svjet je sklonio od mene sunce,

            posvađao sam se zbog toga s njim.

            Usne su mi prokrvarile,

            so ih izjela..

            Sanjao sam te,

            kosa ti je bila bijela...

            Pitao bih te za ljubav,

            znam da je nemaš ..

            Pitao bih te za sreću,

            neću iz inata da znaš!

            Naposljetku,

            što da te čuvam?

            Što da te kvarim ?

            Sve si mi ljepša,

            sve si mi draža

            otkako si s njim...

Samo jednu ljubav imam
a ta ljubav, to si ti
došao sam da ti kažem
da ću s tobom ostati

Samo jednu ljubav tražim
sada sam je našao
došao sam da ti kažem
da bih s tobom ostao

Sleteo sam ti u snove
pitala si, otkud ja
shvatio sam da te volim
kad si me probudila

Sleteo sam ti u snove
malo si se čudila
počeo sam da te ljubim
kad si se probudila

Tražio sam te na moru
i po okeanima
ti si došla tiho, nežno
i sve si promenila

VLADA DIVLJAN

Utkaću se u nebo, šilo sam. Gdje mi je bilo srce sad je praznina, provuci bijelu nit kroz njega-izvesćemo oblak.

            Biću slobodan, ne plači mala. Svaka priča ima kraj. Ova scena je postala preteška za mene.

            Kao u starom crno-bijelom filmu odlazim. Da možeš čitati mi misli shvatila bi da sam sretan. Nisam ti ja više heroj za ovaj svijet. Jednostavno ne shvatam gdje je tvoja ljepota nestala.

            Izvini, mala. Nije do mene. Život nije bajka, najviše je vjest iz novina.

            Povrjedio sam se hiljadu puta. Povrijedio sam te bar jednom više. (Valjda nisam znao bolje.) Ovu šaku zemlje što sam ostaviću vjetru.

            Utkaću se u nebo, bijela nit sam. Pođi sa monom, znaš da ne mogu biti sam.

Kad padne prvi snijeg i djeca se razbježe po obližnjem brdu, pomislim: Zašto nisam mlad ? Sve je nevažno danas. Pahulje, sanke, snješko...

            Trebaće novca za ogrjev. Glupi snijeg. Cipele su mi mokre. Moram iz ormara izvući šal.

            Razvlači se bjelilo po putu kao tijesto. Kad bolje razmislim sa zimom zavladalo je sivilo (osim snijega)..Nebo. Asfalt .Odjeća prolaznika. Moje ruke. Kao crno-bijeli film. Loša monodrama, e.. to je.

            Koračam prema stanu pokušavajući se sjetiti crvene haljine..i rumenih usana koje su me nekad ljubile (prislino, da ne puknem po šavovima). Zaboravljam...Hm...Koliko sam godina imao? Koliko je bilo poljubaca te večeri..Mislim da su joj usne imale okus trešanja. Ne znam...Više nisam siguran.

            Vrijeme se pogoršava, prelazi u mećavu...Čemu  vriska djeco...Čemu radost oko nečeg što će te zaboraviti dok trepnete okom..

            Prerastao sam sreću izgleda....Gdje bih mogao naći večeras par crvenih trešanja? 

Umjesto oproštaja!

Sahrani me

na mjestu umrlih,

ja neću moći

od žalosti.

Svi osim tebe

su davno otišli.

Ispade da su

bili samo gosti.

Šta bih sad

da nema tebe?

Bez druga.

Bez jarana.

A od snage

mladosti ostala

samo suha,

ispucala grana.

A ja,

iznenađen.

Kao da umirem

prvi put?

Odlazim

olovan,

bez imena

za koje će se čut.

Ne znam zašto ali me uvijek pozitivno iznenadi kad se neko pronađe u mom škrabanju..

http://romansa-ljubavna.serbianforum.info/t193-san-o-jednoj-zeni

Razumi da u meni Zima živi,

kad zatvorim oči vidim bjele krajeve zadnjeg dana.

Čudno...umrijeti je treptaj oka,

nisam to očekivao.

Sama znaš da sam komplikovan u životu..

možda ću biti bolji u smrti ..

jednostavno ću otići bez glasa?

Razumi da ne nestaje svaki slap u Plivi,

mora neko biti i lošija strana.

(Vjerovatno sam istekao prije roka.

Ko bi rekao to?)            

Doživjeti stotu?

Precjenjeno,vjeruj mi...

nestaneš i već sutra se ništa ne talasa.             

Zato sam ja lijepo vezao oči za mol sudbine,

u njima samo osmijeh tvoj ponekad sine...

Zato sam ja srce pokopao u tmini

s riječima: Ljubavi sini..Ljubavi sini...

Šal sam ti kupio....na njemu igra riječi. Stavi ga kao zastavu, nek se vijori. Reci da smo napokon slobodni.

-Nevrijeme će. Oblaci se skupljaju. Sve jače duva vjetar.

-Ako te dirne razbiću mu nos.

-Samo se ti glupiraj. Trebali smo krenuti.Pokisnućemo.

-Ne smije ti kiša ništa dok si sa mnom. Otjeraću je za tren.

-Ako se razbolim Ti ćeš me služiti.

-Ljepojko, zar nisam već sluga tvoja?

-Kuhaćeš supu?

-Kuhaću!

-Pokrivaćeš me ako bude mi hladno?

-Pokrivaću!

-Vodićeš me doktoru?

-Vodiću!

-Super, znaš kako mi je doktor meden...

-Idemo kući, nema od doktora ništa...

Gdje li si Ti?  Šapni, za tren ću se doseliti!

Pjesma je moja zabranjeni grad...

muk, srdžba, jad...

Probao sam dodati tonove svjetle..

nije bilo sunca...niko nije probudio pjetle...

Riječi su moje izgubljene godine,

ponekad ih pogledam da me želja mine...

Ni tad, kao ni sad, nisam imao sreće,

samo su tvoje težnje postale sve veće i veće....

Javljeno mi je da ću umrijeti...

            kad je loše onda me se neko sjeti...

Ponjeću samo sjećanje na tebe moja čežnjo,

u kojim me grliš usnama modrim nježno...

Glupi četvrtak s kojim ne idem u korak. Još jedan promašen dan. Ma promašen mjesec. Izbori su u toku. Glavonje na svakom koraku s osmjehom i neispunjenim obećanjima od prošli put..( bar da smisle neko novo.)

Već danima nisam osjeti glas anđela u sebi (ako ga i imam),  pred očima kolaju misli crne kao mačak koji se prišunjao proljetos kući.  Još ne dozvoljava da ga pomazim. Podmićivao sam ga što jeste, jeste, ali nije upalilo. Majstorski sačeka da se odmaknem, pa smaže ostavljenu hrenovku. Možda me je zamjenio s nekim od političara?  Imao sam prije neki dan crvenu majicu, proglasio me za socijalistu izgleda. Mačak, Ti ne dijele više ni bajat hljeb, a kamo hrenovke.

Šta ću sad ?

Šta ćeš sad ?

Prerasla je oči čežnja...

Jesen je izvukla sivilo iz svežnja....

U mome oku procvjetala je grana maline,

listom prekrila sve pješčane dine......

Šta ću sad ?

Šta ćeš sad ?

Nema čistih ruku,

dva iskrena srca da tuku...

ma šta da desi,

meni svoje donesi...

Šta ću sad ?

Šta ćeš sad ?

Mjesec iznad nas ukrao je nebo,

ja sam nevjernom moru bijelu so..

Posadio sam u sjećanje cvijet bijeli,

na nas koji se nikada nismo sreli..

Šta ću sad?

Šta ćeš sad?

Svijet nije ljubavni film, niti roman,

postajem lagano od njega umoran.

Odoh draga spiti,

probudi me kad se umoriš i ti...

Ispleti mreže..od šarenih perli...od svojih uvojaka. Baciću se pod njih. Imam kaplju plava mora da platim tvoju ljubav....ništa više.

Sjetim li te kad na mladost?

Sve što sam bio više nisam. Zapetljao bih se rado u tvoj zagrljaj i prestao juriti svijet. (Šta te boli briga, iz tvojih oblaka je duga.)

Sjetim li te na kapije grada?

Umorno je jedro što plovim njim i tako me stid što se ovakav vraćam. Nijedan bijeli biser nisam našao..svi su crni kao oči tvoje.

Pokora me je našla pred umirućim nebom i izokrenula utrobu moju. Kako sad reći da sam čiste duše?  Ne vrijedi priznati greške, prekasno je..a i nisam znao bolje.  Valjda ću preživjeti...mora se. .

Pusti mi  ruke..da si znala me čuvati, grlile bih te... Nevjero.. Bila si ništa drugo do lebić, ni grudi mi nisi napunila..Izliječiću se od tebe, kilom vina...trunkom soli...

Tjera starost pamet, ali još toliko posenilio nisam...da zaboravim sve što je rečeno...sve što je učinjeno..

Nevjero, nevera je..skupljam ono što je ostalo čitavo. Porazbijao sam sve što me sjeća na tebe..Slike pobacao. Vežem srce za mol..valjda će s vjetrom da prođe bol...

Umrijeću, i neka ću...Takva mi je sudbina....nikad mi nisi dala ljubav..dala sina. U tišini stana, iza zatvorenih vrata, ja ću provesti svojih zadnjih pola sata...

Ti, mirno spavaj. Ovi oblaci što kidaju prste moje, drže moje usne nijeme,  nisu ništa do loše poniklo sjeme. Mržnja neće ništa dobro dati, trebalo mi je biti jasno, no kasno čovjek shvati.

Nevjero, nevera je. Ne vidim ni jedne zvijezde. Otišao bih što dalje od tebe, ali kako ?

Zavezao sam sjećanja o kaiš,

ništa ne vrijedi...netaknuta mi pred očima sjajiš.

Tebi nemam snage ići,

jer nisi ništa više do lebić.

Zavjesa je pala i

ostala je samo laž..

obična laž...

Ovo lice klovna draga,

odavno već znaš..

i zato me ostavljaš.

Muzika je stala,

ti si ruke oprala od nas..

od nas...

Ja ću već negdje

za svoju dušu naći spas..

tvoj glas..

Zašto me ostavljaš ?

Zašto se ne javljaš ?

Zašto me ostavljaš ?

Zašto me bar ne pogledaš ?

Muzika je stala

i ostala je samo laž..

obična laž...

Ovo lice klovna draga,

odavno već znaš..

i zato me ostavljaš.

Zašto me ostavljaš ?

Zašto se ne javljaš ?

Zašto me ostavljaš ?

Zašto me bar ne pogledaš ?

Jesen sam izabrao da je zavolim, jer sve je bilo depresivno osim nje i cvijeta jednog u njenoj kosi..Rekao sam da mi ostavi osmijeh za sreću, ko zna, možda mi je zadnji tren i više je vidjeti neću..

Nije me htjela...umjesto osmijeha ostavljala je mene svaku noć, bježeći drugima do jutra...Prstima ih je ljubila, dok sam srca krvava umirao pod kišnim prozorima...

Jesen sam izabrao da umrem... Bože, šteta...rumenih oblaka...dalekih obala.. Ja sam zvjezda padalica usnulih vozova...želju ću da im ispunim. Umorne oči sklapam poljupcem.

Strah mi pogled vezao za nebo. Vjetar mi jedra skupio pod mišku. Red snova i red mesa...ugarak ugašen na ostavljenom ognjištu....ništa više od tog nisam, sad kad sam pao.

Zabilježite  negdje da je ubila jednom...Pitaće je neko..slagaće... Ništa je ne dotiče. Sanja. Sve je i krenulo po zlu od kad sanja. Bar nek me se nekad sjeti i priča o željeznim brodovima koji otkrivaju svjetove, o ciganskim očima kojih je pun svemir. Zna li koliko sam je volio ?

Ko će da je voli poslije mene?

Noćas ako krenem ja...

ne idi mojim stopama,

budi pametna...

u njima praznina prebiva...

Noćas me je crna ptica vezala,

kandžama punim zla

uz sebe privila...

Ne idi za mnom mila...

Sve je samo tren,

dah izgubljen...

Sve je samo tren,

oduvijek sam i bio njen...

Ne idi za mnom mila,

ptica što me nosi nema krila,

ti si uvijek pametna bila,

u rukama se tuga svila....

Sobom nosim tvoje oči..

Srce kišu toči...

Ostani...Ostani mi,

zauvjek mlada ti....

Sve je samo tren,

dah izgubljen...

Sve je samo tren,

oduvijek sam i bio njen...

"O ne, ti nisi otišla, još si tu… Još stojiš tu, u sjenci grana… I nije život prošao, nismo umorni, i nema na nama rana…." Merlin

U nadi da me čitaš

ja ti pišem i ostavljam ljubav

na nevidljivom papiru...

Zdrobljeni su mi vidici,

u njima žeđne srce

nestajući u miru...

Zovem te noću..

vrištim riječima

pisanim krvavom bojom..

da ispuniš mi samoću

duhom svojim,

nježnošću svojom..

Tjelo sam i ništa više...

oblik date bez pitanja

prezren od oba oka..

Ovo malo neba,

kovčega mog malo,

pljujem s visoka...

Tebi ću dati

zavjet svoj,

oblik svoj..

a ti,

odaberi  drugog

da prospe znoj...

Moje riječi...

moji gavranovi,

moje golubice...

Puštam da te nađu,

da mjesto lista,

pošalješ otrov..ubice!

Isprati me,

odmahni rukom kao da sam kišni oblak..

nesreću vidjeti loš je znak...

On fire...

Night is on fire....

Dugo sam šetao

obalom tvojih očiju....

sad tu hladni vjetri biju...

My love is old thing...

better to say nothing…

U nekom drugom danu

bio bih savršen,

bio bih njen....

Wath to do,

i am old too....

U ovom danas

sam tvoj

preuzak kroj....

Ti mi pričaš

o haljini najbolje prijateljice,

o ružu na usnama...

nekom slatkom autiću.

Pričaš o

kolačiću iz omiljenog kafića,

crvenim štiklicama

s bijelim perlicama..

Da sam kapetan nekog broda,

(samo ne remorkera),

bio bih gusar,

zvali bi me Crni Pera...

Cvrkućeš o

prekratkoj bluzi..

lošem štimungu na koncertu...

promjeni boje kose...

Ponavljaš mi

već navedeno

i predlažeš da se obrijem,

čisto da te iznenadim...

Slaba mi je brada za gusara,

trebao bih pustiti dužu...

za pojas zadjenuti pištolj,

a za rever ružu...

Šapućeš o morskom žalu,

galebovima nad obalom...

bisernim ogrlicama,

izgubljenoj mjesečini..

Ćutiš o prvoj ljubavi,

o ustajalosti koja te guši...

pokislim ravnicama,

pismencetu iz spomenara....

           Široko je ovo nebo,

možda ima nade za mene...

Gopode, možda se probudim,

daleko od ove žene...

Od mojih ruku samoća počinje

i mrzim sve dalje što se pruža.

Mrzim i tebe da znaš,

iako si krvlju obojena ruža.

Pijano mi srce

noćima vjetru pjeva.

Šta ako ću na pod pasti,

nisi ni ti čedna djeva ?!

Tišina grozna,

protiče i ječi u flaši...

Konobar, ponesi još jednu,

a ti Princezo s mene sjaši...

Brodovi, kao i moje srce, putuju od svjetla do mraka okeanom punim ogledala-podsjetnika na počinjene grijehe. Svjestan sam nemira što naglašavaju vjetar koji će me uništiti, i da hridi u mom slučaju manje bole od prošlosti.

Počelo je svjetsko prvenstvo u fudbalu. Horde muškaraca bulje u televizor. U toj armiji robota, jedini sam s pogledom usmjerenim prema ulici. Žene su svakim danom sve ljepše... možda zato što su svakim danom sve nedostižnije...slobodnije.

Otvorih vrata i propustih je ispred sebe u mali hodnik koji se naglo prekidao, prerastajući prvo u trpezariju sa zavučenom kuhinjom, a potom u dnevnu sobu. Ispliva iz baletanki i pogledom poče pretraživati minimalistički namješten stan, mjereći ga vojničkim korakom.

-„O, imaš gitaru...Znaš li da sviraš.?“

-„Pst..nemoj ni slučajno više da spomeneš tu riječ...To  nije gitara, to kontrabas. Vidiš, dotična dama, (rukom pokazah na gitaru), već neko vrijeme tvrdi da je kontrabas i digne nos kad se nazove tim imenom.“

-„Jel ? Čudna neka dama. Mušičava. A ni klavir nije klavir, pretpostavljam.“

„Vidiš nije. On, kad je gitara odlučila da bude kontrabas, odlučio je da postane saksofon.“

-„Saksofon ?“ podiže obrve.

-„Da, saksofon. Zašto saksofon, nije mi ni danas jasno. Sreća je da me ne tjera da duvam..znaš da policija to ne podržava.“

-Zasmija se....“Nije tebi lako s njih dvoje.“

-„Da znaš da nije.“ tužno dogovorih.

-„Jadničak.“ prozbori sa osmijehom i nastavi marširati kroz stan, zastajući samo na tren da kroz zavjese baci pogled na komšijske ruže.

Pjesak u olujnoj noć briše sve grijehe.

Zveckaju zlatnici u džepu..njih dvadeset.

Oprosti mi.

Oprosti mi.

Put sam nekako izgubio,

s njime sebe dio.

Poljubi me, daj mi mir,

sjećanje na prvu ljubav.

Sve su, baš sve,

djevojke žene postale.

Nemam kuda, nemam s kim,

ovo malo nesreće da podijelim. 

Zadnji sam vojnik crno-bijelih filmova...

dosadna priča bez slova.

Zadnji heroj... poražen i ponižen....

polako postajem njen..

Skupio sam soli za ranu...

sjećanje na Božić s tobom.

Nikad više.

Nikad više.

Ruke sam ti izgubio,

bez njih više nisam cio.

Isprane su mi ruke od jesenje suše, od proljetnih poplava..isparana mi je duša od sirotinjskih suza.. Ne vidim ljepotu tvoga oka...boju obraza.

Bio sam prije neki dan u gradu koga više nema...pod krovovima koji se više ne vide... u kući koja me više nema s čim dočekati.

Budem li plakao, Bog će pobijediti....neću mu dati za pravo, ma koliko strepio od pojave njegove. Ne znam da li mogu naći snage da ga volim.

U beznađu ćeš me naći. U beznađu sam se rodio. U beznađu ću umrijeti.

1003,

1003,

1003...............

Moj korak ima manu da se sunovrati pred tvoju kapiju...Loš sam gost. Nemam dobre vijesti. Bio sam davno mio..čist, bijel..cio... Loš sam gost, o da...napukao mač...sjećanje na davni plač.

            Imam kao po kazni ruke nadničara, srce koje sanja...oči cigana...Naravno, ništa me dobro ne čeka.... ostaću željan modrih dudova....rumenih trešanja... (ako ikada budem sadio drvo, prvo će biti drvo duda...s njima ću ti slikati more na grudima.)

Ako ikada budem sadio drvo, prvo će biti drvo duda...s njim ću ti slikati more na grudima.

„Misliš da im je prvi sastanak ? “ upita, prateći pogledom zaljubljeni par koji je upravo prošao kraj nas.

„Ne znam. Možda.“ odgovorih.

„Voljela bih da im je prvi sastanak..prva šetnja.“

„Zašto ? „

„ Svi ostali su samo prazna ljuštura...ostaci sjećanja.“

„Ne znam..ne bih se složio s tobom.“

            „Zašto ?“

            „Uzmi ovaj minut što će doći, ne može biti sjećanje na neki prethodni. Možda se u njemu ponove neke riječi ili događaji, pa bude već viđeno..ali nije sjećanje. A šta ako donese nešto neviđeno...Šta u tom slučaju ? U ostalom, tvoj bih poljubac uvijek poželio i izabrao naspram drugog, koji je nov i nedoživljen.„

„Ulizico.“

„Možda..nikad nećeš znati.“

Izgleda da sam se osušio, ostario...trag mi se zametnuo i ne znam nazad. Zvjezde su utrnule na okovanom nebu. Kuda dalje ? Izgubio sam i njene oči. Maler, to ti je...

U jutro sam kao lud..žalim za njom ako mi dođe na tren..žalim sebe. Selica sam slomljenih krila. Oni slični meni su odletjeli odavno. Neće se vratiti, znam. Šta bih bez klavira? Nema bjeline bez njegovih tipki. Sve je sivo. Od njih ću sebi košulju skrojiti, crne ću u vatru baciti. Ljutiće se anđeli znam...ako, kakva su vremene nije me sram.

Ako postoji sloboda, ona imam miris Hercegovine…ima okus tvojih usana.