San o jednoj ženi

Svi tvoji uvojci, osmjesi,

vode me u pakao....

Šta radim:

okrećem se da vidim gdje si,

sa ovog mjesta danima nisam makao......

Stražarim pred nebeskim dvorima,

čuvam te od mraka, od munje....

Sanjarim  kako ljubim u snovima,

usne slatke kao dunje.....

Noć je....

Želja se cakli u očima.....

Nedostaje mi ljubav,

a ti si zvuk ljubavi.....

Miris sjećanja na smijeh.....

Glavu na rame mi stavi,

daj sve što sanjati ne smjeh...........

Noć je....

Srce bije u grudima.....

Dođi, pokloni mi sreću,

dođi, bojim se da gubim snagu

da još dugo čekati neću...

Kažu, ako umreš u snu, umreš u postelji……

Ja sanjam dok koračam kroz Banjalučke ulice…

Davno shvatih da ne mogu bit po svačijoj želji,

za mene nikad nisu napravljene uzice…

Ja ću umrijeti dok koračam i reće: umro je u snu.

Reće, sve najbolje o meni, naće nešto već.

Reće, nikad je nije našao, a noćima je sanjao ju.

Prešutjeće sve ružno što su htjeli reć…

Kažu, ako previše sanjaš, prođe te život…

Ja živim s njom koračajući Banjalučkim ulicama…

Moje srce gaze i zatiru  nogama ko gražđa čokot,

ne vidim zašto bih i živio među takvim Vama…

Ja ću umrijeti dok koračam i reće: umro je u snu.

Reće, sve najbolje o meni, naći će nešto već.

Reće, nikad je nije našao, a noćima je sanjao ju.

Prešutjeće sve ružno što su htjeli reć…

Kažu ako ne otvoriš oči, prevare te istog trena….

Ja svoje sklopim, otvorim srce i tražim je………

Zanam ludo, možda i ne postoji takva žena,

no šta ću postati ako prestanem živjeti sne…

Ja ću umrijeti dok koračam i reće: umro je u snu.

Reće, sve najbolje o meni, naći će nešto već.

Reće, nikad je nije našao, a noćima je sanjao ju.

Prešutjeće sve ružno što su htjeli reć…

Pišem pjesmu tebi koja dolaziš,

G                                     Em

Za svu ljubav što mi donosiš,

C                               G

Za novi život među nama....

Pišem pjesmu tebi što me opčini,

Tebi mojoj slatkoj gorčini,

Prije tebe sve je bilo tama.

Da ti si ta,

Sad to znam,

C                             Em

Nikad više neću biti sam

G          Em    C     G

I ti nećeš biti sama...

Pišem pjesmu tebi koja ćeš doći

u ovoj noći,

Tebi što su zvjezde oči,

Moj putokaz u samoći.....

Tražimo se kao lađe na okeanima....

Bespuća.....

Gubim vjeru da ću te nać....

Sat otkucava unazad...

Ponovo gradim....

Stvaram raj za nas..

Dašak snova u ovom paklu....

Nešto nestvarno...

Čudno...

Kao prsten ti na kažiprstu....

Podsjeća me na grozd zvijezda.........

Gradim upornošću Sizifa a sumnjam da ćeš doć.....

Da ćeš me nać....

Snio sam noćas kako otvaraš prozore.............

Sklanjaš zavjese u stranu da uhvatiš jutro....

Da zagrliš dan......

Sanjaš li ti mene nekad?

Otrgneš li se od svih i potrčiš ka meni?

Pišeš li mi nekad?

Puštaš rječi o samoći.... o ljubavi..... strepnji... 

Kao ja  što puštam da ih vjetar nosi?

Kako vrijeme leti, Oktobar trošimo...

Lišće se zlati kao broš....

Selim se uskoro.. (Bar se nadam)

Novi stan...

Novi život.....

Novi početak....

Bar malo da skrenem misli ....

Ni sam ne znam šta bih sa sobom da mi nije tog...

Bar malo da ne mislim o tebi....

O tome kad ćeš doć.....

Nek’ bira se ljubav a ne smrt,

U nekog drugog da bude nišan uprt.

Ja biram užitak, ne bol,

ljepši je za me’ med, neg’ sol.

Nek bira se dan, ne noć,

da vidim pred njene kapije doć.

Ja želim poljupce i zagrljaje,

a samoća, nek’ onom ko je želi ostaje.

Ja ću ipak izabrati san a ne javu,

drugi neko nek’ traži slavu.

Draže mi je sniti,

nego pucati i ubiti.....

Pišem pjesmu tebi koja dolaziš....

Znaš da te čekam....

Želja ne jenjava, samoća je samo pojačava.

Bilo bi vjerovatno lakše da imam nekog uz sebe dok ne dođeš....

 Ne misli da je to zbog to što nemam s kim ujutro uz kafu progovorit..

Nije to razlog.....

Uvjek se neko nađe da me davi.

 U grču  udahnem  vazduh...

Duži mi svaki sekund....

Nije ni razlog to što nemam koga zagrlit,  nije ni to.....

Nego, još pre jedno godinu sam se trgao iz sna.

Rijetko mi se to desi....

Kao da je neko bio sa mnom čitavo veče, govorio mi o tebi

I u glavu mi ubacio ploču, koja se vrti i vrti i samo jedno čuješ:

Ona dolazi...

Ona dolazi...

Ona dolazi...

Vjerovtno je sve zapisano još i prije nego što udahnemo prvi dah....

Negdje duboko u srži....

Kad mi baš bude teško obratim se Bogu i molim da vidim tvoj lik...

Daje mi samo djeliće tvog lica, nikako da sklopim sliku...

Oči...

Tamna kosa, vezana gumicom..

Osmijeh.

 Nikako da to povežem u cijelinu....

I šta onda radim...

 Biram žene, prema tim djelićima slike....

Ponekad pomislim glupo zar ne...

Zbog misli, „Ona dolazi“ i pokojeg blijeska pred očima, divna osmijeha, koji je možda iz prošlosti, ja okrećem glavu od nekih žena..

Gdje je samo onaj osmijeh iz sna.....

Dobro odbacim i neke bez tog...

Uvijek sam volio normalne djevojke....

S kojim se ne patiš dok dišeš, pričaš, šetaš..

Tu je duša...

Osmijeh..

Čarolija..

To slike ne mogu stvoriti, ni dočarati...

Zato nije za svakog ni pjesma, ni misao vezana u korice knjige...

Samo tu možeš ponekad osjetiti čaroliju...

Lakše se čovjek povjeri kad nešto napiše, to valjda dođe kao da pričaš sam sebi..

Za utjehu valjda....

Ni sam ne mogu baš lako prevaliti riječ preko usana, ali zato čim se stvori prazna stranica na ekranu, prsti lete da stignu misli....

Da koja ne pobjegne, još ako je vrijedna i rijetka kao biser, onda je panika veća.....

Samo da stignu misao dok nije isčezla.....

Tako je nastao i pokoji lijep stih u moru osrednjih...

More osrednjih...

Da je više pjesama kao „Provincijalka“....

Da je ona tu....

Kad ćeš doć?

Pišem ti pjesmu,a ne znam ni da li postojiš..

Patnjo moja...

Čežnjo moja...

Čekaću te, u prikrajku iza obzorja.....

Čekaću te, u sjeni prošloti i strahu sutrašnjice...

Čekaću te, i kad iscuri zadnje zrno pjeska u mom satu...

Patnjo moja....

Čežnjo moja.....

Zvaću te u snu...

U samoći  zidova,

kad prekine dah strepnja kako nećeš me nać....

Čekaću te..

Čekaću te....

Moj svijet,

sreće i tuge splet....

Moj svemir,

grča i meda pir....

Tvoj svjet,

lijep kao latica cvjet.....

Tvoj svemir,

blaženstvo i mir.......

I da se naši svjetovi spoje,

opet bi moje bili moje......

Opet bi u našem svemiru,

meni bilo ko u dubokom viru,

dug put do dna

a voda hladna.....

I da se naši svjetovi spoje,

opet bi tvoje bilo tvoje.....

Opet bi u našem svemiru,

sve ti bilo po hiru,

i nije bitno što ja,

tonem do dna.

Ljubiš masku draga,  a ne mene,

ja sam cvijet draga, koji vene...

Usnuh je noćas ponovo... Grlio sam je, milovao po kosi, ljubio u čelo. Tako je sladak san bio. Prošlo je već mjesec, možda i više kako mi se zadnji put pojavila u snovima. I nešto novo, do sad je bila samo moja opsesija, noćas sam je ljubio.  Noćas je prvi put bila moja. Probudio me telefon. Nebitan neko, sa nebitnim problemom i prekinuo mi tako rijedak i vrijedan kao dijamant, san o njoj. Kad sam prekinuo razgovor shvatio sam šta mi je učinio, htio sam ga nazvati i reći, reći da..... nema novca ovog svijeta, riječi izvinjena kojim može nadoknaditi što mi je uzeo. Nju u mom zagrljaju. Prvi put sam osjećao da je tu, da neće nestati.. Bio sam tako sretan.

Probao sam sklopiti oči, ponovo da dođe u san...Ne ide tako, da ide ne bih ustajao iz postelje. Ona dolazi kad ona poželi i ostaje koliko želi.... Šta je još čudno u snu, prvi put me ostavila i vratila se, podvukla se pod moju ruku i dopustila da se osjetim bitnim u njenom životu. Pitala me o mojima a ja sam joj  pričao sve što bi je moglo interesovati... Telefon...

Sad razumijem sve one namrgođene tipove, koji žele samo da ih ostavite, obiđete u širokom luku.. Možda i oni sanjaju nekog kao ja. Moram obratiti pažnju nose li telefon.

Vjerovatno ne nose. Zašto da ih neko nebitan, sa nebitnim problemom probudi u snu.

            Kolegica me jutros na poslu pitala šta mi se desilo, zašto sam nersapoložen. Nisam odgovorio, shvatila je da me treba pustiti da ćutim.. Nisam imao telefon uz sebe....