San o jednoj ženi

Pišem pjesmu tebi koja dolaziš....

Znaš da te čekam....

Želja ne jenjava, samoća je samo pojačava.

Bilo bi vjerovatno lakše da imam nekog uz sebe dok ne dođeš....

 Ne misli da je to zbog to što nemam s kim ujutro uz kafu progovorit..

Nije to razlog.....

Uvjek se neko nađe da me davi.

 U grču  udahnem  vazduh...

Duži mi svaki sekund....

Nije ni razlog to što nemam koga zagrlit,  nije ni to.....

Nego, još pre jedno godinu sam se trgao iz sna.

Rijetko mi se to desi....

Kao da je neko bio sa mnom čitavo veče, govorio mi o tebi

I u glavu mi ubacio ploču, koja se vrti i vrti i samo jedno čuješ:

Ona dolazi...

Ona dolazi...

Ona dolazi...

Vjerovtno je sve zapisano još i prije nego što udahnemo prvi dah....

Negdje duboko u srži....

Kad mi baš bude teško obratim se Bogu i molim da vidim tvoj lik...

Daje mi samo djeliće tvog lica, nikako da sklopim sliku...

Oči...

Tamna kosa, vezana gumicom..

Osmijeh.

 Nikako da to povežem u cijelinu....

I šta onda radim...

 Biram žene, prema tim djelićima slike....

Ponekad pomislim glupo zar ne...

Zbog misli, „Ona dolazi“ i pokojeg blijeska pred očima, divna osmijeha, koji je možda iz prošlosti, ja okrećem glavu od nekih žena..

Gdje je samo onaj osmijeh iz sna.....

Dobro odbacim i neke bez tog...

Uvijek sam volio normalne djevojke....

S kojim se ne patiš dok dišeš, pričaš, šetaš..

Tu je duša...

Osmijeh..

Čarolija..

To slike ne mogu stvoriti, ni dočarati...

Zato nije za svakog ni pjesma, ni misao vezana u korice knjige...

Samo tu možeš ponekad osjetiti čaroliju...

Lakše se čovjek povjeri kad nešto napiše, to valjda dođe kao da pričaš sam sebi..

Za utjehu valjda....

Ni sam ne mogu baš lako prevaliti riječ preko usana, ali zato čim se stvori prazna stranica na ekranu, prsti lete da stignu misli....

Da koja ne pobjegne, još ako je vrijedna i rijetka kao biser, onda je panika veća.....

Samo da stignu misao dok nije isčezla.....

Tako je nastao i pokoji lijep stih u moru osrednjih...

More osrednjih...

Da je više pjesama kao „Provincijalka“....

Da je ona tu....

Kad ćeš doć?

Pišem ti pjesmu,a ne znam ni da li postojiš..

Patnjo moja...

Čežnjo moja...

Čekaću te, u prikrajku iza obzorja.....

Čekaću te, u sjeni prošloti i strahu sutrašnjice...

Čekaću te, i kad iscuri zadnje zrno pjeska u mom satu...

Patnjo moja....

Čežnjo moja.....

Zvaću te u snu...

U samoći  zidova,

kad prekine dah strepnja kako nećeš me nać....

Čekaću te..

Čekaću te....