San o jednoj ženi

10 i 50... Zaustavite sat i recite joj da je svijet kutija čokolade, mliječne čokolade.. Recite joj da je nebo bojanka... da smo ja i Nikola Pašić braća... da zaspivam bez nje... Možda je najbolje samo da joj kažete da je čekam, sve ostalo ću ja...

Ime joj još ispisujem u riječim koje ćute na bijelom listu…. Usamljeno je… ne mogu riječi čistote staviti uz njega, a druge ne želim reć, jer nisu ona…

Kad se brodovi potope

i kad se kazaljke poklope,

zasvira u srcu roj mandolina....

I zarosim tad,

i tebe sam rad..

i tebe i našeg sina...

Odahne nekad u meni,

tvoje kose pramen sneni,

pa mu  šapućem:

Kakav je lijep dan

i ovaj mjesec umoran,

bi da dođe meni...

Gubim razum,

o da, gubim razum

u naličju sreće...

I prije i poslije,

u tuzi naćićeš me,

jer me ljubav neće...

       Sjedim za stolom restorana i pogledom pratim ljude u prolazu... Poželim da sam moranar, da vidim sva lica svijet što ih ima, od svakog da ponesem ti misao, priču, san...
         Kako se oprostiti od nekog kog nisam ni upoznao, kako mu se vratiti? Kako otić odavde gdje u stvari i nisam, jer ja sam s tobom negdje pod krošnjom dunje u polegloj travi...
       1 i 05...
        Stigao sam jednom slučajno do aeodroma, pratio druga u bolji život i možda otišao dušom na drugi kraj svijeta, isto tako slučajno...
      1 i 05...
       Ko bi pomislio da sam negdje pod krošnjom dunje ? Reću ti tajnu: usamljenost boli najviše na svijetu...
      1 i 05....
       Nasloniš li još uvijek ruke na koljena i pokriješ lice rukama kad plačeš ?
       1 i 05...
        1 i 05...

Bio sam vojnik, plav u praskozorje i pucao sam.. Nisam se makao od kuće... Bio sam vojnik sutra negdje.. Ptice su prhnule preko rijeke i nije bilo sreće, sutra negdje.. sutra negdje...

            Ubio sam sebe... Mjesec, Sunce i zvijezde.. svo svjetla što ima.. dušu svoju... I jeleni su pobjegli na drugu stranu, oboje umrli smo nakon tog...nejasno mi, jesmo li možda u inat svemu umrli juče ?

            Pas je lajao dugo, otvorio sam kapiju i pozvao skitnicu na vino... (Sama si kriva, znaš da ne umijem otjerati čovjeka..) i činim krivu stvar, smijemo se do zore, pjevamo... Puštam krv sa usana.. ni s jutrom ne zaspim već kradem duru ton da plačemo.. Sreće nema danas, a mi znamo plakati...jecati, kao vjetar sjeverni... i pjevamo, i plačemo puni duše...

            Hoćeš li me voljeti sutra još ? održaću sva obećanja...upisuj ih pozorno pa ćeš vidjeti da sam od riječi...Pitam se šta je tajna ljubavi ? Bio bih tako rado negativac da umijem...

            Vrijeme je zakoračiti, privuć se tebi, toplini tvojoj...Okreni lice svoje i poljubi me... Vrijeme je usnuti miris tvoj... daj mi ruke mjesto jastuka...da malo odmorim, teško će mi biti sutra siguran sam u to

Usnula korita... dan u strahu sutrašnjice rastjeruje korake.. Odbijen od topline, bez zagrljaja, putujem.. Koferi u rukama.. putujem...

Vrijeme bez vremena, bez osmijeha...

Zastao sam nedavno pokraj Vječne vatre i upitao se imaš li i sad nekog tu ? Ne vjerujem, čekaš novi život, hiljadu je prečih stvari sad od duhova prošlosti... Moja si vječna tuga  koju nisam voljeo kako sam mogao.. Sramim se i priznajem to nakon sveg... i varao sam te..ma ne, varao sam nas da sam ti sve.. i bio daleko s drugima i blizu s njom...

Prišij mi sve psovke koje znaš, zaslužio sam da okreneš glavu...

Prošlosti, čuvaj se.. vidimo se negdje, nekad, u boljem danu...