San o jednoj ženi

Možda baš u tebi se krije sjaj koji tražim..
Možda baš u samoći tvojoj je skrivena sreća moja...
Možda postoji razlog što nas Bog ostavi samim,
da se pitamo: ljubav naša koja je, koja…..

Možda kad se rodimo nazovu nas čežnja….

Nakrivljene oblake stave nam pod kožu…

Ćute da sva naša srca, garava, nježna ,

napravljena su začećem da od čekanja odu…

Možda  smo samo nakrivo nasađeni,

pa ne prihvatamo da smo prosječni….

Tražimo nešto više u čovjeku, u ženi,

a sami smo vječno u nečijoj sjeni….

Možda baš u meni se krije sjaj koji tražiš,

možda baš u samoći mojoj skrivena je sreća tvoja…

Možda I ti za jednu od nas garavih, nježnih važiš

pa se pitaš: ljubav naša koja je, koja…..

Ostavio sam te
nezavršenu...
neoblikovanu...
neizbrušenu..
nesavršenu...
.................
Ostavio sam te
kukavički...
jutrom..
uplakanu...
potrganu..
..........................................
A gdje sam krenuo
ne znam ni sam...
zbog čeg te izdah
ne znam  ni sad...
....................
Predamnom se ređaju
gradovi..
kafane..
rane..
svijeta strane.,,,,
......................
Predamnom je
dah prošlosti..
bol..
samoća...
...............
Predamnom si
ti....

Nad mojim riječima stoji tišina,

vječnost pred otkucajem srca....

Ćutite... Ćutim i ja...

Pokorno slušam.. Šapuću s visina...

Zvoni limeno zvonce okačeno o nebo...

Govori mi: ima nešto veće od mene..

A ja se trudim  zaboraviti kako sam zebo

i tražio, proganjao, od oblaka sjene...

Gledajte... Gledam i ja..

Paperje ruši kamen...

Iz oka izvire rijeka...

Srce, bor je stamen...

Sanjajte ... Sanjam i ja...

Negdje iza ogledala jave,

moja rodbina sniva

i traži način da mi se jave...

Ćutite.. Ćutim i ja...

Gledajte.. Gledam i ja...

Slušajete... Nekad ih čujem  iza sna...

Kakav je to odlazak

ako se ne oprostimo stotinu puta bar ?

Ja se opraštam od tebe prstima

koje ti dajem na dar....

Opraštam se pjesmom koja slavi

tvoju sebičnost, tvoju snagu...

slavi tebe, moju jedinu dragu.....

Kakav je to odlazak

ako se ne sretnemo stotinu puta bar,

ako te ne volim kao dječak,

ma kako bio star?

Ostaje čekati samo onaj

koji je dovoljno jak,

Pišem ti pjesme...

za svaki dan,

za svaku noć po jednu...

Samo nekad zaboravim

šta si ti ono:

ptica,

pahulja na dlanu,

svjetlost u mom oku...

Pišem ti pjesme...

za godinu sretnu,

za godinu bjednu...

za svaku godinu po jednu ...

Samo nekad zaboravim

šta smo mi ono:

dio tvoga vica,

noć što nesta i jutro što granu,

ostavljena lađa na boku......

Jesam ti ostavio sunce- jesam!

Jesam ti ostavio srce-jesam!

Zvjezdu sjevernjaču- i nju sam!

I mjesec i oči i ruke.....

Jesam ti darovao riječi-čitala si ih!

Postavio te na tron-vidi koliki ti je nos!

Jesam umro za te’-ginuo svakog dana!

Pa o čemu mi pričamo?

Kako to da te nisam nikad voljeo?

Ludo srce još čuva sjećanja...

Govorim mu da se spametuje,

da ne pati nas....

Pravi se da ne čuje..

Krije se i ćuti...

ne možeš mu čuti ni glas...

I sad sam sam...

Ćutim i ja...

Svak na svojoj strani,

isto ka ja i ti nekada...

Ćutimo...

Danima, već, ćutimo mi..

Ime ne spominjemo ti...

Govorio sam mu,

džaba..

Prijetio sam mu,

vajda slaba.....

Ćuti...

Samo ćuti...

Mislim da je ovo kraj,

odlazi i ono...

Ostavlja me...

Opet sve,

ponavlja se....

Eh, što nisi jedina......

Da te nađem ovog časa...

Eh, što nisi jedina...

Sad mi ostaje samo nada,

da si cvijet maka

u polju punom klasa....

Nestaju sve boli, svi ožiljci... Razlozi zbog kojih sam te kleo sad su samo bedemi prošlosti... Nemam snage ih preć ni sad.. Ponos pregazit... Kad poželim te: otvorim iscjeljene rane, kidam dušu... Čežnju skrijem duboko u kosti od sebe, samo da ostane sve, kako sada je....

A kako je ? Ma divno je... Evo sve potaman.. Imam dvije četkice za zube, dvije strane kreveta, tv za sebe... Arsena mi niko ne skida s play liste... Vino mi traje danima.. A i kuhinja je sebično moja, ma sve je moje...

Potaman...

I jutra su samo moja.. Uspjesi i porazi... I danas se nekad izgubim u svem, pa se tresem kao prut... Ljepše je kad si sam, kad to niko ne vidi i onako zagrljaji ne pomažu...

I dani su samo moji... Više me niko ne spori, ne spušta na zemlju... Ljepota... Oblaci su i onako moja braća..Zvijezde moje druge....Sretan sam uz njih...

I noći su samo moje... Srebro mjesečine ne dijelim na pola..... Kujem sebi ljepše kočije...Bogatije okvire... Staviću jednog dana sva sjećanja u njih, pa i naša... Samo ne danas... Ne sutra... Kad mladost zađe i uronim u snove učiniću to jer snovi nam na kraju samo i ostanu... Izblijede sve izdaje vremenom.. Ponos nestane zajedno sa snagom i htjeli ne htjeli,  postanemo dovoljno veliki da oprostimo... da pređemo bedeme prošlosti... da se sjećamo...

Šta znaš o ovim leptirima?

Znaš li da sam svakom krila

šarao za te ?

Šta znaš o njima?

Šta znaš o snovima mojim,

o porazima koje više ne brojim?

Noćima me progone... Stih trate..

Šta znaš o tavanu djetinjstva mog ?

Znaš li da u njemu

mjesto pauka laste žive ?

Proljeće cvate....

Šta znaš...

Ma ne znaš ti ništa....

Ti umjesto mene

ovakvog šarenog,

ovakvog blentavog,

biraš dječake crne,

dječake sive,

dječake bjele,

a ja baksuz,

kao paun godine cijele...

Pa što onda da ti kazujem o leptirima,

o tavanu punom lasta,

o sebi-djetetu visokog rasta...