Bedemi prošlosti....
Nestaju sve boli, svi ožiljci... Razlozi zbog kojih sam te kleo sad su samo bedemi prošlosti... Nemam snage ih preć ni sad.. Ponos pregazit... Kad poželim te: otvorim iscjeljene rane, kidam dušu... Čežnju skrijem duboko u kosti od sebe, samo da ostane sve, kako sada je....
A kako je ? Ma divno je... Evo sve potaman.. Imam dvije četkice za zube, dvije strane kreveta, tv za sebe... Arsena mi niko ne skida s play liste... Vino mi traje danima.. A i kuhinja je sebično moja, ma sve je moje...
Potaman...
I jutra su samo moja.. Uspjesi i porazi... I danas se nekad izgubim u svem, pa se tresem kao prut... Ljepše je kad si sam, kad to niko ne vidi i onako zagrljaji ne pomažu...
I dani su samo moji... Više me niko ne spori, ne spušta na zemlju... Ljepota... Oblaci su i onako moja braća..Zvijezde moje druge....Sretan sam uz njih...
I noći su samo moje... Srebro mjesečine ne dijelim na pola..... Kujem sebi ljepše kočije...Bogatije okvire... Staviću jednog dana sva sjećanja u njih, pa i naša... Samo ne danas... Ne sutra... Kad mladost zađe i uronim u snove učiniću to jer snovi nam na kraju samo i ostanu... Izblijede sve izdaje vremenom.. Ponos nestane zajedno sa snagom i htjeli ne htjeli, postanemo dovoljno veliki da oprostimo... da pređemo bedeme prošlosti... da se sjećamo...