Ponornica....
Urlici prošlosti zvone u mojoj glavi...Stavljam glavu vjetru u krilo i sklapam oči...Zelena polja mjenjaju kamenu pustinju grada... Naizgled savršeno... Samo naizgled.... I ovdje mojim rijekama nedostižni su okeani.. Ja sam ponornica gdje god se denuo.. gdje god krenuo...
Razočaraću ipak sve koji sumnjate u mene.. uliću se negdje u okean, potajno provlačeći se kroz stijene.. Dodati mu malo svoje krvi... Dosoliti ga suzom...
Kako to izvesti ? Lijepo je prkositi... Sanjati.. Kako izvesti, kad ponor slabosti svakim danom raste u meni ? Mjesec nestane u njemu za tren i tama zavlada očima... A htio bih do okeana... do galaksije u komšiluku....da spletemo naše živote i da bude to dovoljno za bajku... Htio bih da sam ptica.. vrabac... ništa više od vrapca... zrno pijeska na pješčanoj plaži.. Onaj kaput tvoj što ga toliko voliš... Cvijet na balkonu... u vazni.. Bio bih svakog dana, svakog sata, nešto drugo... Nešto moje.. Nešto naše... I opet ovo što jesam... Ponornica.. Sanjar... Dio tvog života. Dio njih... Dio nas..