San o jednoj ženi

Bedemi prošlosti....

Nestaju sve boli, svi ožiljci... Razlozi zbog kojih sam te kleo sad su samo bedemi prošlosti... Nemam snage ih preć ni sad.. Ponos pregazit... Kad poželim te: otvorim iscjeljene rane, kidam dušu... Čežnju skrijem duboko u kosti od sebe, samo da ostane sve, kako sada je....

A kako je ? Ma divno je... Evo sve potaman.. Imam dvije četkice za zube, dvije strane kreveta, tv za sebe... Arsena mi niko ne skida s play liste... Vino mi traje danima.. A i kuhinja je sebično moja, ma sve je moje...

Potaman...

I jutra su samo moja.. Uspjesi i porazi... I danas se nekad izgubim u svem, pa se tresem kao prut... Ljepše je kad si sam, kad to niko ne vidi i onako zagrljaji ne pomažu...

I dani su samo moji... Više me niko ne spori, ne spušta na zemlju... Ljepota... Oblaci su i onako moja braća..Zvijezde moje druge....Sretan sam uz njih...

I noći su samo moje... Srebro mjesečine ne dijelim na pola..... Kujem sebi ljepše kočije...Bogatije okvire... Staviću jednog dana sva sjećanja u njih, pa i naša... Samo ne danas... Ne sutra... Kad mladost zađe i uronim u snove učiniću to jer snovi nam na kraju samo i ostanu... Izblijede sve izdaje vremenom.. Ponos nestane zajedno sa snagom i htjeli ne htjeli,  postanemo dovoljno veliki da oprostimo... da pređemo bedeme prošlosti... da se sjećamo...