San o jednoj ženi

Ispleti mreže..od šarenih perli...od svojih uvojaka. Baciću se pod njih. Imam kaplju plava mora da platim tvoju ljubav....ništa više.

Sjetim li te kad na mladost?

Sve što sam bio više nisam. Zapetljao bih se rado u tvoj zagrljaj i prestao juriti svijet. (Šta te boli briga, iz tvojih oblaka je duga.)

Sjetim li te na kapije grada?

Umorno je jedro što plovim njim i tako me stid što se ovakav vraćam. Nijedan bijeli biser nisam našao..svi su crni kao oči tvoje.

Pokora me je našla pred umirućim nebom i izokrenula utrobu moju. Kako sad reći da sam čiste duše?  Ne vrijedi priznati greške, prekasno je..a i nisam znao bolje.  Valjda ću preživjeti...mora se. .

Pusti mi  ruke..da si znala me čuvati, grlile bih te... Nevjero.. Bila si ništa drugo do lebić, ni grudi mi nisi napunila..Izliječiću se od tebe, kilom vina...trunkom soli...

Tjera starost pamet, ali još toliko posenilio nisam...da zaboravim sve što je rečeno...sve što je učinjeno..

Nevjero, nevera je..skupljam ono što je ostalo čitavo. Porazbijao sam sve što me sjeća na tebe..Slike pobacao. Vežem srce za mol..valjda će s vjetrom da prođe bol...

Umrijeću, i neka ću...Takva mi je sudbina....nikad mi nisi dala ljubav..dala sina. U tišini stana, iza zatvorenih vrata, ja ću provesti svojih zadnjih pola sata...

Ti, mirno spavaj. Ovi oblaci što kidaju prste moje, drže moje usne nijeme,  nisu ništa do loše poniklo sjeme. Mržnja neće ništa dobro dati, trebalo mi je biti jasno, no kasno čovjek shvati.

Nevjero, nevera je. Ne vidim ni jedne zvijezde. Otišao bih što dalje od tebe, ali kako ?

Zavezao sam sjećanja o kaiš,

ništa ne vrijedi...netaknuta mi pred očima sjajiš.

Tebi nemam snage ići,

jer nisi ništa više do lebić.

Zavjesa je pala i

ostala je samo laž..

obična laž...

Ovo lice klovna draga,

odavno već znaš..

i zato me ostavljaš.

Muzika je stala,

ti si ruke oprala od nas..

od nas...

Ja ću već negdje

za svoju dušu naći spas..

tvoj glas..

Zašto me ostavljaš ?

Zašto se ne javljaš ?

Zašto me ostavljaš ?

Zašto me bar ne pogledaš ?

Muzika je stala

i ostala je samo laž..

obična laž...

Ovo lice klovna draga,

odavno već znaš..

i zato me ostavljaš.

Zašto me ostavljaš ?

Zašto se ne javljaš ?

Zašto me ostavljaš ?

Zašto me bar ne pogledaš ?

Jesen sam izabrao da je zavolim, jer sve je bilo depresivno osim nje i cvijeta jednog u njenoj kosi..Rekao sam da mi ostavi osmijeh za sreću, ko zna, možda mi je zadnji tren i više je vidjeti neću..

Nije me htjela...umjesto osmijeha ostavljala je mene svaku noć, bježeći drugima do jutra...Prstima ih je ljubila, dok sam srca krvava umirao pod kišnim prozorima...

Jesen sam izabrao da umrem... Bože, šteta...rumenih oblaka...dalekih obala.. Ja sam zvjezda padalica usnulih vozova...želju ću da im ispunim. Umorne oči sklapam poljupcem.

Strah mi pogled vezao za nebo. Vjetar mi jedra skupio pod mišku. Red snova i red mesa...ugarak ugašen na ostavljenom ognjištu....ništa više od tog nisam, sad kad sam pao.

Zabilježite  negdje da je ubila jednom...Pitaće je neko..slagaće... Ništa je ne dotiče. Sanja. Sve je i krenulo po zlu od kad sanja. Bar nek me se nekad sjeti i priča o željeznim brodovima koji otkrivaju svjetove, o ciganskim očima kojih je pun svemir. Zna li koliko sam je volio ?

Ko će da je voli poslije mene?