San o jednoj ženi

Pusti mi  ruke..da si znala me čuvati, grlile bih te... Nevjero.. Bila si ništa drugo do lebić, ni grudi mi nisi napunila..Izliječiću se od tebe, kilom vina...trunkom soli...

Tjera starost pamet, ali još toliko posenilio nisam...da zaboravim sve što je rečeno...sve što je učinjeno..

Nevjero, nevera je..skupljam ono što je ostalo čitavo. Porazbijao sam sve što me sjeća na tebe..Slike pobacao. Vežem srce za mol..valjda će s vjetrom da prođe bol...

Umrijeću, i neka ću...Takva mi je sudbina....nikad mi nisi dala ljubav..dala sina. U tišini stana, iza zatvorenih vrata, ja ću provesti svojih zadnjih pola sata...

Ti, mirno spavaj. Ovi oblaci što kidaju prste moje, drže moje usne nijeme,  nisu ništa do loše poniklo sjeme. Mržnja neće ništa dobro dati, trebalo mi je biti jasno, no kasno čovjek shvati.

Nevjero, nevera je. Ne vidim ni jedne zvijezde. Otišao bih što dalje od tebe, ali kako ?

Zavezao sam sjećanja o kaiš,

ništa ne vrijedi...netaknuta mi pred očima sjajiš.

Tebi nemam snage ići,

jer nisi ništa više do lebić.

Zavjesa je pala i

ostala je samo laž..

obična laž...

Ovo lice klovna draga,

odavno već znaš..

i zato me ostavljaš.

Muzika je stala,

ti si ruke oprala od nas..

od nas...

Ja ću već negdje

za svoju dušu naći spas..

tvoj glas..

Zašto me ostavljaš ?

Zašto se ne javljaš ?

Zašto me ostavljaš ?

Zašto me bar ne pogledaš ?

Muzika je stala

i ostala je samo laž..

obična laž...

Ovo lice klovna draga,

odavno već znaš..

i zato me ostavljaš.

Zašto me ostavljaš ?

Zašto se ne javljaš ?

Zašto me ostavljaš ?

Zašto me bar ne pogledaš ?