..
Svjetla na dnu grada kao izgubljeni biseri... Prelijevaju se kapi kiše preko moga lica...uvijek zaboravim kišobran..(tačnije mrzim kišobran i sve u vezis njim, pa pristajem na to da nekad zbog tog što ga ne ponesem, pokisnem.) Ljetna oluja savija grane obližnjeg drveća....u gradovima je i drveće usamljeno...praznina među ljudima..drvećem...životinjama... Sterilnost koja guši..svi ćemo biti u bolesnim redovima... Košulja se lijepi uz mene...sutra će se na bijelom pamuku pojaviti žute fleke prljavog neba... Nemam lijepu riječ... Otvaraju se vrata autobusa i puštaju pokisle putnike... Žali Bože tuge moje što ostajem sam pod obližnjom strehom ko siroče, bez igdje ikoga.... Rukama krijem oči...strah se useli kroz njih u srce... Ostajem sam.... Daću u ovom trenu sve za jedan osmijeh kojim neko dolazi po mene...jer, nijedan autobus ne vozi u mom smijeru, a i da vozi radije ću kisnuti...možda se pojavi sunce...možda se Bog smiluje... radi tuge koje ne može nositi srce moje...