......
Onog dana kad je došla ciganska čerga djevojčica je uzela brata i skrila ga iza vrata, jer je dobro poznato da cigani vole djeci dati nebo i veliki šešir da po glavi ne bi zebo... Komšinica preko puta je pokupila sav veš i sklonila ga mokrog u kuću, da ne bi dobio novu, putujuću, a komšija zaključao šupu i garažu, da mu šunku ne smažu... Drugarica preko puta je sve barbike odnijela babi na drugi kraj grada, valjda od mede barbika može da strada...a mali Milutin, ma Milutin ko Milutin, pobjegao na rijeku, da mu glavu ne odsijeku....tako bar kaže, mada se svaka njegova dobro važe..jer je ponio štap i mrežu, a ko je još čuo da cigani djeci glavu režu...
Razneseni vjetrom cigani se rasperiše po gradu...nudiše kišobrane, šarene tepihe, kalajne lavore.. za tren ti se pred kućom stvore, požele dobar dan gazdi, pitaju hoće li šta kupit, ima li šta za popravit... Veselo se osmijehnu, naklone, čak daju i ispod cijene gazdarici šalone..i sve prođe za tren... I barbike prežive i djeca sačuvaju vratove krive...a ako šta i nestane, nestane od komšijske ruke, nađe se s vremenom kod njega pred kućom iz slučajnosti puke... No, opet kad dođe čerga velikog srca, sav komšiluk da skrije ishabane stvari jurca...psuje i vrijeđa i čergu i cigane, jer će opet nešto da nestane..a nestala je samo njihova duša ili je nikad nije ni bilo, ostalo samo srce, crno, gnjilo...