....
Kad se vratiš preko hiljadu mostova...uzdahneš i spustiš kofere... Daću ti svjetlo...daću ti mrak...daću ti na ruci znak... Slaži da si me tražila...zurila u daljinu i pravila me od prvih dana jeseni.... Vjerovaću ti bez želje da sumnjam... Kad se vratiš bez morala, izgubljene budućnosti, ja ću kleknuti bez pitanja..iznijeti ću najbolje vino, davne zablude, da si jedina, da si najbolja... Umrem li toga trena, oprosti mi...samoća mi srce nagrizla davno još, sjećanja ostavila ukus loš... Možda će biti zora, (ljubav je ljepša ako se rodi zajedno sa danom...) volio bih to... (Žrtva sam kako vidiš i sad iluzije o ljubavi...) Napokon bih vidjeo malo svjetla...otkad si otišla mrak je jedina konstanta..noć bez zvjezda, noć bez Mjeseca, jer je umro na tvojim očima, uprkos mojim pokušajima da ga spasem... Možda ću sniti...ne brini,za svaki slučaj ostavljam vrata otključana...samo se uvuci u postelju..sjenke su iscrtale tvoje obrise na njoj, nisam nikom dao da ih poremeti... Sve te čeka...čekaju te kočije..praporci..roj tamburica i hrpa harmonikaša...svjet sanjan za tebe... Čekaju te svilene marame...horda cigana...jesen...proljeće...slano ljeto i bijela zima...čekaju te moje ruke i moje srce...