San o jednoj ženi

          Lijepo je živjeti na obali i sanjati daljine...pratiti kapetane, jedra, galebove... Mahao sam im kao djete u zoru, u smiraj noći... Da sam ostao još malo... Eh.. Bio bih kapetan neke lađe...pustio brkove (kakav je to kapetan bez brkova... ) i obilazio sve luke ovog svijeta... Da su me pustili da ostanem još malo...

          Zavežem tvoj svilen šal na pramcu da mi pokazuje put kad se zvijezde ugase, preko tamnih dubina ka novom svijetu...siguran sam da ima negdje još novih svjetova spremnih da nas zagrle kao malu djecu....

          Ako bih našao hrabrosti da li bih mogao danas biti mali od palube ? Mali nema šanse..postoji li veliki?  bar srednji? Diploma ide odmah u prvi koš...

         Za zimskih mjeseci kad orkani lome i najhrabrije, ja ne bih bacao sidro..plovio bih očima tvojim.. U noćima ludim kad su svi pijani u luci, ljubavlju  nagrđeni od strane svetica srebrne puti, ja bih bio u prstima tvojim...čekao da mi ime izgovoriš..da me kupiš za sitan groš...

          Na tvojim usnama prelijevaju se vjetrovi istoka..uhvatiću ih ne bi li jednom vidio Tajland.... Sakrio se od svih i čekao revoluciju...bio bih dobar revolucionar...stalno sažaljevam ovu našu sirotinju...srce mi zbog nje odavno u grlu stoji...

Lijepo je živjeti na obali i sanjati daljine...pratiti kapetane, jedra, galebove... Mahao sam im kao djete u zoru, u smiraj noći... Da sam ostao još malo... Eh.. Bio bih kapetan neke lađe...pustio brkove (kakav je to kapetan bez brkova... ) i obilazio sve luke ovog svijeta... Da su me pustili da ostanem još malo...

Duge noći bez reda, kao pohabani vozovi...žurim u novi dan bez razloga... Sve dalje od cilja...sve dalje od mira...

      Oluja... Trube jecaju...gromovi tutnje... Sačuvaj me, pokloniću ti Meksiko....lutajući sam ga našao jedared i skrio na tavan...     Budi bolja od drugih...budi vječnost...utkaću ti zvjezde u krošnje...sašiti od duge nebo...     Ovaj vijek je nešto naopak...ćuprije ni za lijek, samo prazna korita... grobovi na sve strane.. Uzeti ću sebi barku pa makar ostao nasukan u nekom plićaku...čisto da nerviram svijet...     Sanjaj kad usniš..sanjaj kad dodruješ more prstima..kad se probudiš uprljana tuđim pogledima..sanjaj, jer nemamo ništa osim sna, ti i ja..     Čudan je vazduh noćas, miriše na tvoja bedra...miriše na ruzmarin... Pustio sam kolonu predamnom da zamakne uživajući u njemu...  Bilo bi ti bolje da si sama...

Javi mi se ponekad neko...prepoznam neznanca... S kim to živim ja? Trebaće mi novi program, šteka u meni sve....srce najviše.. Ako budu pucali u mene nek ga ne promaše....

Reci mi:

Jesi moj dan

ili moja noć...

Zeleni pupoljak

tek ubran ?

Reci mi:

Jesi anđeo sna

ili tuge...

Ima li osim tebe

ijedne druge ?

Reci mi..

Reci mi...

Zašto sve umire tako lako..

Zašto sam nesretan jako ?

Reci mi...

Reci mi...

Reci mi...

Nije nesreća što se srce sjeća, već je nesreća što se jedino sjeća...

Kad se vratiš preko hiljadu mostova...uzdahneš i spustiš kofere... Daću ti svjetlo...daću ti mrak...daću ti na ruci znak... Slaži da si me tražila...zurila u daljinu i pravila me od prvih dana jeseni.... Vjerovaću ti bez želje da sumnjam... Kad se vratiš bez morala, izgubljene budućnosti, ja ću kleknuti bez pitanja..iznijeti ću najbolje vino, davne zablude, da si jedina, da si najbolja... Umrem li toga trena, oprosti mi...samoća mi srce nagrizla davno još, sjećanja ostavila ukus loš... Možda će biti zora, (ljubav je ljepša ako se rodi zajedno sa danom...) volio bih to... (Žrtva sam kako vidiš i sad iluzije o ljubavi...) Napokon bih vidjeo malo svjetla...otkad si otišla mrak je jedina konstanta..noć bez zvjezda, noć bez Mjeseca, jer je umro na tvojim očima, uprkos mojim pokušajima da ga spasem... Možda ću sniti...ne brini,za svaki slučaj ostavljam vrata otključana...samo se uvuci u postelju..sjenke su iscrtale tvoje obrise na njoj, nisam nikom dao da ih poremeti... Sve te čeka...čekaju te kočije..praporci..roj tamburica i hrpa harmonikaša...svjet sanjan za tebe... Čekaju te svilene marame...horda cigana...jesen...proljeće...slano ljeto i bijela zima...čekaju te moje ruke i moje srce...

Umro sam sinoć.. Sunce je stalo... Glas nestao...Vi ste me stavili pred kuću, pa pred crkvu..i onda me posadili u glinu, umjesto u zemlju crnicu da lakše poniknem.. Sram da Vas bude sve... Dobro je da sam umro samo na tren da vidim šta me čeka... Nećete Vi meni najlošiju sliku kačiti na drveće...napisati neki glupi epitaf i reći da umrijeh iznenad... Ma da,iznenada..a to što sam umirao svaku noć u goloj postelji...što sam bolovao za slobodom pučine..za slobodom uopšte...za vrhovima tamnih zvijezda...da ne spominjem toplinu suza njenih... Sad kad vidjeh šta ste mi spremili ima da vas razočaram...otiću negdje, zavući se u neku vrlet i izdahnuti kao pašče jer je to bolje i za mene i za Vas... Vi ćete govoriti da sam pobjegao s ciganima...da sam kod neke komšinice rumenih obraza i vrućih uštipaka...da sam se skrio i čekam da odbrojite do sto...živjećete u nadi, što je dobro i za vas i za mene... zašto je bolje za mene, pa da budemo jasni,umiranje je nešto lično...a da budem još jasniji, nešto nisam ni bio lud za cirkusima za života, pa što bih pravio jedan na kraju.. Svoj dušu i tijelo ću pokloniti vjetru...svoju sreću valovima što daruju svjetove.. Svoju ljubav pticama...više ništa ni nemam...više ništa nije ni vrijedno...

Odlaziš... Peroni su danas tako prljavi..kad si dolazila blještalo je sve.... Gledam sat i kradem minute..dahom zaustavljam vrijeme... Zašto odlaziš ? Jastuk nema usne tvoje...soba, toplinu tvoju... Zašto odlaziš ? Kad odeš ja život sklopim kao korice knjige.. Cvjeće uvene bez tebe...jer dok čekam snujem..dok čekam bolujem... Zašto odlaziš ? Bolje je kad si tu... Plešeš... Pjevaš.. Budiš me požudom.. Ima mjesta za dvoje...ima i za troje, pa zašto odlaziš? Kako možeš poslije zaspati snom pravedne? Ja ne mogu, u meni hiljadu zvona bije cijelu noć...pomogne mi vino kad mrak počne slabiti..kad se oči počnu sklapati... Ti znaš, da svaki put ostaviš neku sitnicu... Šnalu.... Gumicu za kosu... Karmin... Skupljam ih i pravim mozaik..valjda će jednom biti završen... Valjda ćeš naći mir svoj.

Kome bih se mogao obratiti pismom ? Nemam nikoga... Kome bih se mogao obratiti pjesmom ? Nemam nikoga... Sutra će izaći sunce....ponovo... Zaboravljene ruke će zagrliti drugoga a ja ću pričati samoći o njenim očima... Sunce će izaći ponovo.... Smislićemo neka nova pravila...da budem pobjednik...da budem usamljeni junak... Navuću zavjese.. Smisli nešto,ja nemam snage...

Imam grob u sebi, nastao iz velike rane.. Imam sat, drveni, kazaljka mu često stane... Imam poklopac ali nemam dno... Imam sunce, kvarno, tamno... Zato prosim...zato skitam.. Imaš prozor koji vidjeti neću... Vrata s izlazom za sreću... Imaš od cvijeća arabesku... Šnalu skrivenu u pjesku... Tvoj dan ima lagan ritam....