Moja draga Baronice, ja sam običan težak upregnut u sjenu života.... Pod mojim suncem ne cvate ništa do koprive... ostavljeno polje sam... Sutra je moje danas, moje juče...
Razbio sam ogledalo i napravio od njega zvijezde... Jednom će se dokazati da sve je bila cjelina... Osjećam da su obećanja koja sam dao Bogu urezana u obraz moj...
Moja draga Baronice, vrata su uvijek za me bila zatvorena u Vašem stanu... vino se pilo tamo... i ljubilo se....Nove godine su bile prostrte satenom, nigdje u njima ni djelića kaldrme mojih snova...nigdje tragedije... Smješan sam sam sebi, tragikomičan...
Dočekao sam neki dan jutro na paprati posutom krovu zakošene kravate...Dobra vremena teških lekcija da alkohol zahtjeva umjerenost, kao i sve u životu...Mahao sam otpalom granom na mjesec i izazvao ga na dvoboj... sitnice su prevagnule u njegovu korist...
Draga Baronice, pratio sam Vas često u bašti kafea... beznačajno ste palili cigaretu za cigaretom tražeći smisao u okusu expresa.... Ne ponosim se tim jer znam da sam Vas na neki način krao tada... Ipak, žrtva Vaša nema veličinu.. Okrećete dan u svoju korist i u svakoj ulici imate tajni prolaz do mog srca...
Iskoristili ste me, o da... Iskoristili ste me da hranite sujetu... da produžite mladost i ne želim sjećati se samozadovoljna pogleda Vašeg... Mislio sam da ste ljubazni...
Ležim obliven krvlju svojom, glave položene na otrovnu zemlju umjesto na Vaše krilo, jer vidite, sitnice su kako rekoh prevagnule i mjesec je pobjedio... nije mi žao...žao mi je što ne odbranih čast Vašu... i Vi i ja znamo da je laž da volite drugog.. da se iskradate njemu kad sunce usne.... Vidite na šta su sve spremni... Pokvaren je ovaj svijet i bolje mi je bez njega, a Vama bez mene....