San o jednoj ženi

U duru, u molu,

zarobio sam ljepotu tvoju....

u riječi,

oka ti boju...

Tućeš me...

Neću, mačke mi moje...

Viđao sam jednom djevojku koja nije vidjela sreću niučem, pokazao bih joj jato ptica I ništa….pokazao bih joj more I opet ništa…stavim je na ramena, zavrtim u krug I ništa… svi su djevojkama poklanjali kamenčiće, ja njoj poklonim planinu I ništa…svaki trud bez rezultata je besmislen pa sam odustao od pokušavanja da je usrećim… rekli su mi skoro da je našla sreću uz nekog tipa kog je upoznala na onoj istoj planini koju sam joj poklonio I da često plače u samoći stana… Nikad ranije nije plakala…po svemu bih sad rekao da sreća ne dolazi bez tuge… tama bez, svjetlosti…ljubav bez boli...i pitam se gdje moja sreća, moja svjetlost, moja ljubav...

Gorka tečnost u ustima i dan koji trune u magli izgubljenog grada…u torbi nosim okove ljudske…pretačem nesudbu u sudbu, zato što mi bolje od ovog nije dato a ja se ne umijem izvući iz sveg…

Eh, što me nisu oteli cigani…

Beleg tvoj pred mojim očima gori kao zvijezda…ni sličan ičemu zemaljskom…vidljiv samo meni…nacrtao bih ga na vrh svoje šatre da je imam…

Što me nisu oteli cigani…

Zaboravljena kiša u vrelom ljetu na mojim prozorima prene me iz polusna I natjera da uzviknem ime tvoje… Nikada neću biti svoj izgleda… vječno ću biti na sred neke šumske staze bez oznaka….bez otiska stopala.. bez saznanja gdje sam I čij sam…

Doću ti pred kišno jutro u znaku slobode... isprazniti džepove i pokazati uljubljene dlanove...

Dugo šapućeš bajku o nama, kupio sam riječi na obalam mora, na vrhovima omorika... nosim ih kao pupoljke, kao obećanje, kao sreću...

Ulice plešu u ritmu tanga, farovi probijaju moje oči, Bulevar heroja juriša na cigančad... Jednostavno, grad me guši...skrio bih se tako rado ispod tvoje haljine...

Uragan u nama...

Pred tobom podižem zastave, bijele zastave... Zbog tebe ostavljam navike, sebične navike...

Reci da si sama....

Nazovi ovo zabludom ali  ne diži ruke od nas...toliko malo nam fali da tugu izbrišemo...da se ljubav ispili u zadnji čas...

Zapetljavam se u riječima...

Srce krijem od reklama uz put, skupljam dukate za te.... ne sumnjaj u mene, sumnja je otrov proliven na srce...

10 do 10... još malo djeca će potrčati školskim dvorištem..(nikad nisam ni izašao iz druge klupe od vrata...davno sam shvatio da je odrastanje pijesak u očima..) vežem pertle da mi ne spadnu patike...dao bih se kladit da sam najbrži..

Temerin je krenuo da se okreće suprotno kugli zemaljskoj, neki svoj inat tjera.... usvojena znanja fizike je odbacio i odlučio nam pokazati da nije sve na svijetu još dokazano...pustiću ga da vidim kako će završiti, ako dobro prođe i ja ću tim putem...

10 časova.. eto djece....nastavićemo priču drugi put... odoh da vidim jesam najbrži...

Jedan život I ništa više, bol s kapima sreće ?  Tvrđave u mome srcu, vašar u glavi.. svjetlaci blješte mjesto bandera…

Čudan svijet pun ogledala to je…

Dame noći su odlučile uzeti zadnji novac a I dušu, vozovi odvesti prazne ljušture prognanika…ja sam odlučio umoriti se od sveg….

Želim da ti ukradem svjetlo, mrtav mjesec iza oblaka…..da ukradem svaku tvoju vlas, potom da skrijem se u u maglu, jer sam umoran od sveg…. Jer…

Nebo je poplavilo sve što sam stvorio i sve se otisnulo niz vodu...

i svijet mi izmiče,

a riječi ništa ne znače,

i opet bih u zagrljaj ti

a znam, reće poludio si...

Avgust je donio sol, oganj u bašte, molitvu pod krov...Nikad nisam pristao da mi život dijele na godine i mjesece ali šta ćeš, kasno je da neukim stvorovima objašnjavam da život dijelim na vrijeme s tobom i bez tebe, jer...  umorio sam se od zalogaja kisele zemlje, od sterilnosti betona, od znoja svog, od objašnjavanja i prepiranja......jer..

Tu gdje se u mene tuga uliva,

tu je nekad bilo more ljubavi,

sad je samo gola pustinja,

otkad me dušo ostavi...