.......
Jedan život I ništa više, bol s kapima sreće ? Tvrđave u mome srcu, vašar u glavi.. svjetlaci blješte mjesto bandera…
Čudan svijet pun ogledala to je…
Dame noći su odlučile uzeti zadnji novac a I dušu, vozovi odvesti prazne ljušture prognanika…ja sam odlučio umoriti se od sveg….
Želim da ti ukradem svjetlo, mrtav mjesec iza oblaka…..da ukradem svaku tvoju vlas, potom da skrijem se u u maglu, jer sam umoran od sveg…. Jer…
Nebo je poplavilo sve što sam stvorio i sve se otisnulo niz vodu...
i svijet mi izmiče,
a riječi ništa ne znače,
i opet bih u zagrljaj ti
a znam, reće poludio si...
Avgust je donio sol, oganj u bašte, molitvu pod krov...Nikad nisam pristao da mi život dijele na godine i mjesece ali šta ćeš, kasno je da neukim stvorovima objašnjavam da život dijelim na vrijeme s tobom i bez tebe, jer... umorio sam se od zalogaja kisele zemlje, od sterilnosti betona, od znoja svog, od objašnjavanja i prepiranja......jer..
Tu gdje se u mene tuga uliva,
tu je nekad bilo more ljubavi,
sad je samo gola pustinja,
otkad me dušo ostavi...