San o jednoj ženi

Trunci sudbine u vazduhu...ispisane parole po zidovima... Još par godina mira, još par dana ljubavi...

Gledam bivše ljubavi kako muklo prolaze iz sjaja sreće u beznađe tmine... strepima nad tobom, jer Indija je daleko a ljubomora tako blizu...začine biraš na uspavanoj pijaci a ja imam samo jedan, tvoje tjelo, tvoju bjelu put i oči pune slobode....gužva na ulici, bijeda u svojoj ljepoti prolazi kraj tvojih usana...iskre zubi ostavljenih životinja...nije svijet draga moja razglednica ni brošura turističke agencije, svijet ti je zemlja puna žuči..

            Soba me guši,  vise slike prevare nad mojom glavom..žice ću im pokidati, kosti oglodati...

Pišeš mi da te hostel podsjeća na prezrelu jabuku a Indija na šareni kaleidoskop, da su ti stvari uvijek u rukama a srce u petama.. pišeš mi da je zrak sladak a život ljut... voda pada na tvoje riječi, puštam ih da teku u njoj...naučila si kažeš i poneku riječ, znaš reći ljubav.. (ma ti znaš stvoriti ljubav...)  kažeš i  da sunce zalazi na drugu stranu svijeta a bol se skuplja u modra korita rijeka...zaborav je tu kao draga igračka...

Čežnja titra u sivilu Balkana...

Natavljaš da pričaš o novom znaku na sebi, haljinama koje obožavaš i zlatnim narukvicama... kišne dane provedeš u igri sa siročićima kojima ostaviš pokoji rupi uz slatkiš i pitaš se kad ću te zvati a kod mene se nebo ruši na krvavu cestu....

Spuštam se na krevet, ljeto pakuje kofere a ja ne idem nikuda...Noćni voz je davno digao ruke od mene...Negdje u ovom sivilu je moje sidro...izvlačim tvoje slike iz sjećanja i  sklapam oči... navlačim osmijeh na usta, napokon Indija...

Kaljeno željezo i dan koji nije moj... predamnom ruke cigana...pjetlovi su umukli uplašeni tamom koja navire...Pravila su jasna-ćuti i trpi...Daću ti kartu za put u sreću meni neće trebati, poroci me vuku na dno....šššššššššš......ni riječi više....

Kukuruzišta na mojoj glavi... istrgane stabljike....prevara je ovaj život, najobičnija prevara...Duša gine za ljubavlju... ruke žuljaju bol...

            Nijemo gledam rijeku što otiče...umire sa planetom...izdali smo sami sebe, ostaje samo kamen kao spomen...

Obrve skupljaš, mjenjaću temu...preću na nešto lagano da te sjeti na djetinju nevinost... može li ovako nešto:

Trčala sam mokre kose,

noge bose, noge bose..

Trčala sam mokre kose

noge nose ,noge nose..

Čuj nije žurba neka,

dragi čeka, dragi čeka...

Raširiš veš u lijepom danu, izađeš na trijem i tugu prospeš kao okislo vino po mom srcu...

Moram se čuvati nevremena u tebi...

Dolje niz drum skrili su se uzdasi,

uzmi me i ugasi...

Na neki čudan način uzmeš svjetlost svu,

a zašto je i uzela ne bi ?

Slijepac sam...

daj mi ruku, samo još tebe imam...

Svi kažu da ludim,

nasmijem se i kažem da se samo budim...

Dug je naš put,

Mjesec je klonuo na njemu...

Ima nešto čudno u ovom svemu...

Svi kažu da ludim,

a ja se smijem jer se budim...

            Pomisli, zelena trava skrivena u oblacima, ti i ja... rode ti nose sreću...

            Pomisli godine stoje, ne prolaze i svaki vjetar je proljećni...

            Pomisli da bogovi napokon puste nas da živimo..

Ja sam za to da se budimo.. ja sam za to da živimo...

Staćeš jednom, okrenut se i zahvaliti mi što sam te gurao da živiš želje jer nestaće sunca i ljeta, nestaće i mene....

Pomisli, modro more u šoljici kafe, bijela jedra na pučini..sumrak, ti i ja...

            Pomisli tišina pjeva tvoje ime razastrto među otocima.. koračaš po ivici svijeta što se guši ..napokon slobodna..napokon svoja...

            Pomisli, ova zemlja to si ti...

Curi melodija iz mojih zuba, dugo sam ćutao, voli me…jednom mjesečno ili jednom u životu ali voli me…. Anđeo si, ovi tonovi to si ti… Danas tvoja kosa je noć a zvijezde su svjetla prozora…noć u kojoj gubim život..

Postojati bez tebe, vrijedi li ?

Punila si mi uši Afrikom, suncem, plavim krovovima a ja uplašen, strepih kao nikada prije… (bilo je I prije, bilo još kako.. kaldrma mi godinama klepeće u srcu, točkovi kočija odzvanjaju u ušima, praporci pjevaju o haljini sa ružama koju nosiš nedjeljom u grad…)

Pisao sam ti jednom pismo I nisam ga stigao poslati, presavijeno čeka u mom novčaniku ljepšu zoru da krene na put…da ga baciš bezvrijedno pod noge jer nikada mi nećeš oprostiti što nismo otišli odavde…u njemu sam napisao samo da su s tobom nestale I ptice, i sve što sad imam je ova odvratna tišina…

Probudio sam te, oprosti..  ne mogu da ne pjevam, ova melodija to si ti…

Smijeh, Bože.. njen smijeh.. I pjesma… Grozdovi zumbula…. Gazim ponos I zovem je… Utkao sam u riječi strepnju,utkao želju, zavirio u strahove…

Zovem je, kletem je… Čemu prostor među nama ? Srce je pričalo ja sam stajao, ljuljali su se oblaci… ima nešto u svemiru što me vuklo njoj…. Ako u nama ima željeza, onda nismo imuni na magnet a ona je bila moj.. sve je htjelo njoj…

Dugo je blještala starinska lampa na njenom prozoru, sjene su joj igrale na usnama, vjetrovi nosili proljeće…Zovem je a iz usta ni riječ ne izlazi… kukavica, obična kukavica to sam.. korak, po korak, povlačim se u ružičnjak na drugoj strani dvorišta, baš u pravi čas…

Noći su iznova tražile krv nevinih…

Živim al to nisam ja…volim al to je samo dio sna..

Zovem je, kletem je… Čemu prostor među nama ? Srce je pričalo ja sam stajao, ljuljali su se oblaci… ima nešto u svemiru što me vuklo njoj…. Ako u nama ima željeza, onda nismo imuni na magnet a ona je bila moj.. sve je htjelo njoj…

Donesi vino I ruzmarin,

donesi vrč pun bola…

Istina je uvijek siroče,

prezrena, gola…

Ne želim čuti da sam

to što jesam…

            Ne želim mislit

što sam tu gdje sam…

Ubaciću novčiću u džuboks

I pustiti Balaša…

Jedna od njegovih stvari

će vječno biti naša…

Poljubi me

Bez Imalo srama…

Vidjećemo sutra

šta će reći o nama..