San o jednoj ženi

Pravimo se da se ne znamo...

da se ne vidimo...

Odgurni me kao ciganče...

Ostavi me, vječna ljubavi...

vječna rimo....

Pravimo se da se ne volimo...

da se ne sjećamo...

Zatvori vrata predamnom...

Ne obziri se, što više

nemam kamo...

Pahulje nestaju u mojim očima...

Izgaram....

Podižem rever kaputa...

Spušam pogled.....

Odlazim...

Tražio sam te kroz vrijeme...

kroz  nesreću..

Reci mi da zaboravim...

jer ja nikad

ljubiti drugu neću...

Vjetar veje moje tragove...

Nestajem...

Mrak me guta...

Ćutaću..

Ostaj mi,

ostaj mi

 sretna s njim....

Kad dođeš..

(Peroni su na istom mjestu...

Ja sam i sad tamo...)

Donesi snijeg sa sobom..Polegle grane...

Donesi čistotu...

Donesi smijeh...

Kad dođeš...

Baci kofere kao loša sjećanja....

Rasporedi sitnice... (Svoj skriveni svijet...)

Ne obraćaj pažnju na moje mrštenje...

Dugo je i onako sve bilo po mom....

Uzmi sve što želiš...

Kad dođeš...

Pokazaću ti sjever...

Izgubljenu ljubav brata mog...

(Imao sam ja braće još)

Darovaću ti zavjetrinu kraj rijeke...

Obrise kula...

Nestale vojske....

Kad dođeš...

Ne vjeruj mi...

Ne vjerujem ni sam sebi...

Želim biti bolji...

Veći...

(Čim želim, znači to nisam..)

Prevariću te sa proljećem...

Zavoditi riječima...

Kriti se sa djecom...

Šarati oblake...

Ne vjeruj mi...

(Oprez nikom nije škodio...

Ko sam ja da budem drugčiji...

da budem svoj...)

Ima i u meni gena Crnog Đorđa...

Tamom ćete obviti...

Plakaćeš....

(Nisu ga zvali Crnim zalud...)

Ne vjeruj mi...

Kad dođeš..

Stavi na prozore haljine...

(Pokaži svima da si tu..).

Stavi pod jastuke obraze....

Pospremi ordenje moje...

(Imam negdje podrum

i police za nepotrebne stvari)

kalendar okači..

Dan prvi.. godina prva...

(život i godine postoje

samo uz tebe..)

skupljaćemo vijekove...

Kad dođeš..

Pričaću ti o godinama gladnim...

Samoći...

Izdaji...

Želji da budem bolji...

Veći...

(Čim želim, znači to nisam..

ali ti si tu, pa  biću)....

Ćuti...

Ne vjeruj...

Šta je sve to za bol

koju nosiš...

Ne vjeruj...

Lakše je ne vjerovati...

Lakše je ostati..

Ko  voli se pakovati...

Raspakivati...

Smijati..

Tugovati...

Živjeti...
Živjeti....

Ko voli živjeti...

Suviše svoja da bi robovala riječima mojima...

Suviše lijepa da bih te opisao njiima...

Suviše daleko..

Suviše sveg....

Tvoj niko...

Tvoj neko...

Ti si svjetlost,

šta će mi sunce...

Ti si život,

šta će  mi srce...

Ti si zora,

mogu mirno spavati...

Kad otvorim oči..

otvoriš mi ih ti...

Da budemo jasni, ako šta mrzim u životu, mrzim kad neko galami i psuje... To mi je najgori mogući način rješavanja problema... Psovanje, vrijeđanje i dizanje tona na druge prezirem iz dna duše... Osobina sitnih duša...

Dobro svako pravilo ima izuzetak, pa i ovo... Moj ujak nije ni s od sitne duše ali mislim da je doktorirao na psovanju...  kad bi neko vodio evidenciju, utvrdio bi da je  pola života proveo galameći ... Ipak, pokraj sveg ga volim.. (Koliko se neko takav voljeti može...) Ima veliko srce.. Skoro veliko kao njegova zbirka psovki...

Taj ne koristi više dobre, stare, provjerene psovke kao sav normalan svijet... Ne, on je ipak doktor u toj oblasti i svako malo me iznenadi sa nekom novom...  uljepšanom... uvećanom ... dorađenom.. (voli sve unapređivati)...

  Više i ne pitam što galami... Ima svoje razloge... Kiša digla prašinu na tek oprana kola... Ujna nije pokupila veš.. Oprala suđe.. Vjetar zalupio vrata.. nađe on već neki.. i tad počne.. Pustim ga kraju i ne pitam ništa.. Pravim se da ne čujem.. Razvio sam godinama vještinu ne obraćanja pažnje na njega... No nekad i mene, doktora u ne pridavanja pažnje njegovim glupostima, iznenadi...

Jutros prije posla svratih do njega... Sjedi sam i pije kafu u dvorištu... Već mi je tad bilo jasno da sam izabrao pogrešan dan... Sve je rastjerao oko sebe u krugu kvadratnog kilometra... Klasika za njega... S njim je nemoguće biti kad radi.. sam je donosio malter kad je renovirao potkrovlje proljetos...  Pomislih: mora da ponovo nešto mudruje gore... E jesam baksuz.. Trebao sam prošle sedmice ili prošle godine ga obići...Što bre ne kupi sebi stan, već ovu kućerinu završava čitav život....Šta će mu....Što nas ne pusti na miru... Hm... što bar nije lijenčina kakva...

            Poželih mu dobro jutro...

Šta dobro jbm.. i jutro i .... (Eto ga... znao sam...) sunce... i majstore ... (A tu smo... bio sam u pravu... njegova ahilova peta... jednog je tako nanervirao da mu je razveo namjerno pogrešno vodu.. i danas se zezne pa kad se tušira okrene plavu kuglu i sav se sprži,.. umjesto hladne na desnoj strani je spojena vrela... e nek mu je vratio... ) i kuću... i Zorana .. (Zoran je posledni majstor na ovom svijetu koji mu se javlja na telefon.).. i Svetog Zorana...

 Ček, ček... Kakvog Svetog Zarana sad? (Mislim nisam neki vjernika ali kakav crni Sveti Zoran ?) Otkud ti Sveti Zoran ?...

Slušaj dripac... Imaju li Svi Sveti?

Imaju-odogovorih. Taj dan idu katolici na groblje..

E onda ima i Sveti Zoran.. i bježi mi s očiju... Našao si danas da me zajebavaš... Šta si trebao...

Ništa-rekoh.. Svratio sam malo da te vidim...

Šta me imaš gledati-reče...Nisam Mona Lisa...Otiđi do onog idiota gore na Paprikovac i reci mu da ako se ne pojavi za pola sata doću ja po njega s puškom... ( ljepota... izvukoh se... ) 

Dobro, nije problem.. Neg kojem od Zoran da prenesem poruku gore ... Svetom ili ovom što kasni ?

Slušaj dripac, postećeš i ti Sveti ako nastaviš pametovat.. sit sam ja tebe... Briši mi s očiju i idi zajebavati nekog drugog...

Što se ljutiš, samo pitam... pogriješiću pa ćeš ponovo da galamiš... Neg nešto sam zauzet ovih dana .. u gužvi sam ...ne znam gdje mi je glava.. javim ti do kad će trajati.. pa se vidimo kad se izvučem iz obaveza...  ( trajaće dok mi Sveti Zoka ne javi da si završio ono glupo potkrovlje u koje nećeš moć ući još malo bez lifta ).

Moja prijateljica je jednom rekla:

"Moje tijelo je u sjeni".....

Ja bih rekao da sam izgubljen u sjeni...

Često ?

Nekad ?

Sekund ili dva ?

Rekao bih dovoljno....

Ne brini...

Kad se naša dva neba sretnu,

ja ću postati zvjezdana noć...

postaću dijamant u tvojoj kosi...

A moja prijateljica ?

Mislim da ću čuti od nje još po koju divnu misao...

a i nema tako tamnih sjena da skriju njene oči...

Nešto u mom srcu gužva se....

Prerastam u more....

Vali u meni nose kišu...

Nikad ovako nije bilo,

a mislio sam ne može biti gore....

Zbog mučnine u sebi

prestah koračati

tvojim dlanovima..

Željeh samo da me nema...

da me obrišu....

Mislio sam nema i

neće biti gore...

a danas prerastam u more...

u kišu....

Kad ti pogled stigne

preko oblaka moje duše

do Biokova...

kad ugledaš milijardu

modrih kaplji skupljenih

pred pijeskom mog života...

kad se izvučeš iz okova....

zakorači...

nek ti se smoči haljina...

nek te opije sunce....

Narediću vjetru

da ti okiti grudi

rijekama što nas bude...

i nek gleda nas nebo..

nek sluša nas pusta zemlja..

mi ćemo se smijati...

šutjeti....

voljeti... dok ne polude..

Rušim se...

Dani su zbrojali

godine

koje popuštaju

pod teretom samoće..

borba za srećom

uzima svoj danak..

Misliš: meni je lako,

mene u život sve hoće....

a nešto u mom srcu gužva se...

Draga...

Kad bude noćas sijevalo...

kad ti vjetar zalupa na prozore..

kad ti srce bude stalo,

ja ću biti more

i znaj,

meni je stotinu,

hiljadu puta

gore....

Kad zaplače tišina

i počne odzvanjati

samoća među zidovima,

uspem čašu krvi

i nazdravim njima...

koji su me blatili...

govorili....

da sam ti,

porok što te

uništi....

Kad ruke zagrle noć

i olovna usta ispiju

zadnji gutljaj...

Ti usni...

Zagrli me u sjećanju...

Poslednji put: Kako sam..upitaj...

Upitaj...

Kuda riječi,

plove mi....

Reću ti da plove

mrtvim morima....

rašire jedra svoja

i utonu u prošlost...

Reću ti da lutam s njima..

da sam, još svoj, neželjen gost...

da pramac mi traži stijenu

o koju će se razbiti,

pa oblačim nevrijeme

kao što neko oblači

bijelu haljinu...

kao što je oblačiš ti...

Umoran sam...

Poželim te,

pa se raspričam..

Umoran sam...

Poželim te,

pa zaboravim da sam sam.....

U kamen uklesan.

Oprosti mi,

na slabosti mojoj...

Oprosti mi,

što nisam ono što si trebala,

što ne mogu živjet bez žala....

Oprosti mi ....

Poželim te,

pa se raspričam...

zaboravim tad

da sam sam......

U kamen uklesan.

Ljubav ti piše na usnama...

Budiš se u meni...

Rasteš....

Noć nikad ovako nije bila crvena....

Ti si revolucija...

Mjenjaću zbog tebe svijet...

Mjenjaću sebe...

Oči kriti zastavama....

Šiti parole na ruke....

Daj mi svoj glas da vrištim...

Daj mi snagu žrtve...

Izvire nježnost iz pogleda tvog... Topi mi pluća...

Smiješ se...

Ne mogu disati....

Zašto se smiješ ?

Zato što te zovem životom svojim ?

Zovem svjetlom ?

Razumom?

Ćutiš...

I dalje tjeraš po svom ...

Zemlju pretvaraš u nebo...

Hljebu dodaješ vanilu....

Ako,

al reci mi...

kakav je život bio prije tebe ?

Ne sjećam se ničeg...

Kako je mirisala dunja ? Voljeo sam miris njen....

Ne sjećam se ničeg...

Reci mi...

da me nisu skrili u tvoju kosu,

jer više nemam nikog sem tebe....

Jedino mi

smo ja i ti...

Ćutiš...

Smiješ se...

Dođi ovamo, ima uši da ti izvučem...

Saznaću ja već sve,

kako prije tebe bilo je....