Žal..
Nešto u mom srcu gužva se....
Prerastam u more....
Vali u meni nose kišu...
Nikad ovako nije bilo,
a mislio sam ne može biti gore....
Zbog mučnine u sebi
prestah koračati
tvojim dlanovima..
Željeh samo da me nema...
da me obrišu....
Mislio sam nema i
neće biti gore...
a danas prerastam u more...
u kišu....
Kad ti pogled stigne
preko oblaka moje duše
do Biokova...
kad ugledaš milijardu
modrih kaplji skupljenih
pred pijeskom mog života...
kad se izvučeš iz okova....
zakorači...
nek ti se smoči haljina...
nek te opije sunce....
Narediću vjetru
da ti okiti grudi
rijekama što nas bude...
i nek gleda nas nebo..
nek sluša nas pusta zemlja..
mi ćemo se smijati...
šutjeti....
voljeti... dok ne polude..
Rušim se...
Dani su zbrojali
godine
koje popuštaju
pod teretom samoće..
borba za srećom
uzima svoj danak..
Misliš: meni je lako,
mene u život sve hoće....
a nešto u mom srcu gužva se...
Draga...
Kad bude noćas sijevalo...
kad ti vjetar zalupa na prozore..
kad ti srce bude stalo,
ja ću biti more
i znaj,
meni je stotinu,
hiljadu puta
gore....