...
Vjetar je danas posebno težak. Donosi promjenu. Šapće mi. Podsjeća kako je biti mlad. Plešemo u sjeni zagušene lampe. Donio je zvuk violine iz komšiluka. Iskušava me srećom. Volim svoj mrak. Srce puno ožiljaka. Nečistu savjest.Volim sve stare stvari koje pričaju izgubljenim sjajem. Negdje u meni stara ura kuca i spominje ime tvoje. Sklapam oči, a violina u c molu nailazi na krešendo. Sve se mijenja kad pomislim na tebe. Nebo dobije okus sjete. Duša se skupi u zrno pijeska i praznina ovlada. Živim za ovakve trenutke jer u njima zablista kosa tvoja. Čemu ljubav bez tebe. Čemu osmjeh bez tvojih usana. Oblaci na tren zaklanjaju mjesec i sjene nestaju. Lampa se gasi. U mraku se nekad jasnije vidi. Otvore se putevi skriveni od očiju. Razdvojiću Sredozemno more na dva dijela. Već je svijet i onako podjeljen na moj i tvoj dio. Na sreću i nesreću. Svoj dio ću obaviti maglom. Sjeta će biti suza u medresi potopljena pepelom. Praviću se da smo još zajedno. Vjetar mi nudi sreću kao lijek. Čemu, kad te nema? Biram mrak jer u njemu kao svetionik se pojavi tvoj lik.... ......... i violina ućuti.