.........
Otvorih vrata i propustih je ispred sebe u mali hodnik koji se naglo prekidao, prerastajući prvo u trpezariju sa zavučenom kuhinjom, a potom u dnevnu sobu. Ispliva iz baletanki i pogledom poče pretraživati minimalistički namješten stan, mjereći ga vojničkim korakom.
-„O, imaš gitaru...Znaš li da sviraš.?“
-„Pst..nemoj ni slučajno više da spomeneš tu riječ...To nije gitara, to kontrabas. Vidiš, dotična dama, (rukom pokazah na gitaru), već neko vrijeme tvrdi da je kontrabas i digne nos kad se nazove tim imenom.“
-„Jel ? Čudna neka dama. Mušičava. A ni klavir nije klavir, pretpostavljam.“
„Vidiš nije. On, kad je gitara odlučila da bude kontrabas, odlučio je da postane saksofon.“
-„Saksofon ?“ podiže obrve.
-„Da, saksofon. Zašto saksofon, nije mi ni danas jasno. Sreća je da me ne tjera da duvam..znaš da policija to ne podržava.“
-Zasmija se....“Nije tebi lako s njih dvoje.“
-„Da znaš da nije.“ tužno dogovorih.
-„Jadničak.“ prozbori sa osmijehom i nastavi marširati kroz stan, zastajući samo na tren da kroz zavjese baci pogled na komšijske ruže.