San o jednoj ženi

Ti mi pričaš

o haljini najbolje prijateljice,

o ružu na usnama...

nekom slatkom autiću.

Pričaš o

kolačiću iz omiljenog kafića,

crvenim štiklicama

s bijelim perlicama..

Da sam kapetan nekog broda,

(samo ne remorkera),

bio bih gusar,

zvali bi me Crni Pera...

Cvrkućeš o

prekratkoj bluzi..

lošem štimungu na koncertu...

promjeni boje kose...

Ponavljaš mi

već navedeno

i predlažeš da se obrijem,

čisto da te iznenadim...

Slaba mi je brada za gusara,

trebao bih pustiti dužu...

za pojas zadjenuti pištolj,

a za rever ružu...

Šapućeš o morskom žalu,

galebovima nad obalom...

bisernim ogrlicama,

izgubljenoj mjesečini..

Ćutiš o prvoj ljubavi,

o ustajalosti koja te guši...

pokislim ravnicama,

pismencetu iz spomenara....

           Široko je ovo nebo,

možda ima nade za mene...

Gopode, možda se probudim,

daleko od ove žene...

Od mojih ruku samoća počinje

i mrzim sve dalje što se pruža.

Mrzim i tebe da znaš,

iako si krvlju obojena ruža.

Pijano mi srce

noćima vjetru pjeva.

Šta ako ću na pod pasti,

nisi ni ti čedna djeva ?!

Tišina grozna,

protiče i ječi u flaši...

Konobar, ponesi još jednu,

a ti Princezo s mene sjaši...

Brodovi, kao i moje srce, putuju od svjetla do mraka okeanom punim ogledala-podsjetnika na počinjene grijehe. Svjestan sam nemira što naglašavaju vjetar koji će me uništiti, i da hridi u mom slučaju manje bole od prošlosti.

Počelo je svjetsko prvenstvo u fudbalu. Horde muškaraca bulje u televizor. U toj armiji robota, jedini sam s pogledom usmjerenim prema ulici. Žene su svakim danom sve ljepše... možda zato što su svakim danom sve nedostižnije...slobodnije.

Otvorih vrata i propustih je ispred sebe u mali hodnik koji se naglo prekidao, prerastajući prvo u trpezariju sa zavučenom kuhinjom, a potom u dnevnu sobu. Ispliva iz baletanki i pogledom poče pretraživati minimalistički namješten stan, mjereći ga vojničkim korakom.

-„O, imaš gitaru...Znaš li da sviraš.?“

-„Pst..nemoj ni slučajno više da spomeneš tu riječ...To  nije gitara, to kontrabas. Vidiš, dotična dama, (rukom pokazah na gitaru), već neko vrijeme tvrdi da je kontrabas i digne nos kad se nazove tim imenom.“

-„Jel ? Čudna neka dama. Mušičava. A ni klavir nije klavir, pretpostavljam.“

„Vidiš nije. On, kad je gitara odlučila da bude kontrabas, odlučio je da postane saksofon.“

-„Saksofon ?“ podiže obrve.

-„Da, saksofon. Zašto saksofon, nije mi ni danas jasno. Sreća je da me ne tjera da duvam..znaš da policija to ne podržava.“

-Zasmija se....“Nije tebi lako s njih dvoje.“

-„Da znaš da nije.“ tužno dogovorih.

-„Jadničak.“ prozbori sa osmijehom i nastavi marširati kroz stan, zastajući samo na tren da kroz zavjese baci pogled na komšijske ruže.

Pjesak u olujnoj noć briše sve grijehe.

Zveckaju zlatnici u džepu..njih dvadeset.

Oprosti mi.

Oprosti mi.

Put sam nekako izgubio,

s njime sebe dio.

Poljubi me, daj mi mir,

sjećanje na prvu ljubav.

Sve su, baš sve,

djevojke žene postale.

Nemam kuda, nemam s kim,

ovo malo nesreće da podijelim. 

Zadnji sam vojnik crno-bijelih filmova...

dosadna priča bez slova.

Zadnji heroj... poražen i ponižen....

polako postajem njen..

Skupio sam soli za ranu...

sjećanje na Božić s tobom.

Nikad više.

Nikad više.

Ruke sam ti izgubio,

bez njih više nisam cio.