San o jednoj ženi

      Mi umiremo... Ne, mi smo umrli, a sad umire i tišina među nama... Izgleda da je teško oprostiti... U mojim danima nema svjetla, ponekad samo, Bog mi daruje tvoje lice, da bih nastavio ovaj život... Prezirem te mrvice sjećanja, u njima je još neiskvareno moje srce i sam tim je sve teže... Čudno, sve ljepotice koje se nude nemaju tvoje grudi...tvoje usne... Pozvao bih tvoj broj, ali obećao sam, ko mi je kriv...Više ga i ne pamtim... sedam...hm...bolje da se ne sjećam.... Umire tišina među nama...nakon toliko godina, još ne pričamo....