.....
SVE NAJ U NOVOJ :)
Dobro došli na moj blogg. Pjesme su moje djelo te molim da ih ne prijavljujete kao svoje. Jednim dijelom je ovo moj dnevnik događaja iz života. Ukoliko imate pitanja slobodno ih mozete uputiti na mail> ladacki.bloger@gmail.com
Narcis si!
Jesam!
I škrtica!
I to sam!
Ne daš me drugima!
Ne dam!
Kupuješ me slatkim riječima!
Kupujem!
Baš si zao!
Nemaš pojma koliko!
Mogao bi biti bolji, mogao bi biti jesen! Jesen je blaga.
Mogao bih.
Mogao bi biti ruzmarin! Ruzmarin je lijep.
Mogao bih.
I lasta si mogao biti! Laste su tako,tako nedostižne, kao zvijezde.
Mogao sam.
Pa što nisi ?
Zbog čega ? Zbog koga ? Tvog nakrivljenog nosića ? Blistavih očiju ?
Neka, hvala! Čim bi se promjenio otišla bi.. Nosić bi se ispravio, a oči zamutile..... i mrzio bih, i ruzmarin, i jesen i laste...mrzio bih sebe...
Odneseš u zoru svoje korake, zagrljaje…ostaviš noć koja prijeti prazninom. Da voliš drugog srce zadnje sazna i ne treba mu gora kazna…
Čij je život koji nosiš ? Čija je sreća ? Skupio sam tvoje uzdahe, ni u jednom nema me.
Ne, ne bojim se samoće, i ona proće…
Ne, ne bojim se sreće, ni ona dugo neće…
Prodaću ruke prvoj koja bude ponudila osmijeh. Otvorena knjiga sam, ima li gdje ljubavi za mene?
Govorim u snu, vičem, brojim ožiljke. Pijan sam, ima li gdje mira za mene?
Ostaće samo magla pred očima od nas. Pitaš li se šta će biti kada ti vrijeme odnese ljepotu, stas ?
Rasula je kiša poglede..otjerala anđele.. Čij život nosiš, reci mi !? Čije sjeme u tebi klija.. o, ti, moja najmilija....o, ti, najveća od svih rospija.
Mi umiremo... Ne, mi smo umrli, a sad umire i tišina među nama... Izgleda da je teško oprostiti... U mojim danima nema svjetla, ponekad samo, Bog mi daruje tvoje lice, da bih nastavio ovaj život... Prezirem te mrvice sjećanja, u njima je još neiskvareno moje srce i sam tim je sve teže... Čudno, sve ljepotice koje se nude nemaju tvoje grudi...tvoje usne... Pozvao bih tvoj broj, ali obećao sam, ko mi je kriv...Više ga i ne pamtim... sedam...hm...bolje da se ne sjećam.... Umire tišina među nama...nakon toliko godina, još ne pričamo....
Skupim se i slušam noć kako diše... Zbogom ljubavi..stara ljubavi. Sat je stao, u izmaglici što se diže ugledam tvoj lik. Dušu sam potrošio, s čim da te darujem za kraj ? Imam nešto dragogo kamenja, odlomilo se od srca...smiješnih poljubaca..neispijenog vina... Uzmi šta želiš !
Zbogom ljubavi..stara ljubavi. Kazaljke su poklopljene. Ponoć odzvanja. Samoća vrišti u grudima. Kosti popuštaju pod nedostižnim težnjama.Lijepa si.
Lijepe su ti oči. Oči su najljepše na rastanku. U tvojima je negdje skriven kameni cvijet...stoji rastrgan pod mrtvim nebom. Stražario sam davno nad njim pun oholosti, a sad, treba radost tvoju da saopštim svijetu, dok u meni golo srce jeca: Gdje su djeca ?! Gdje su djeca ?!