Zadnjih mjeseci prožima me osjećaj da mi dani nestaju na putu. Iza sebe ostavim pola hladne postelje i ludo srce. (Možda je i bolje; za točkove se sjećanje ne hvata.)
Situcija postane gora kad nevrijeme obiđe Alpe, sjeverac se useli u kofere i sve što vidim su zidovi hotelske sobe ili zamagljena stakla automobila.
Ne mogu usnuti. Za sva zla sam sam kriv. Tuga mi je sudbina, samoća najbliža rodbina. (Okrivio bih kiše, što je nema više....)
Hladne su zore...prehladne..Usne sam govore: Neka me ne bude....(Okrivio bih vjetrove, za dane ove.)
______________________________________________________
-Dobro jutro, nadam se da ste se odmorili.
-Teško.
- Nije problem valjda u smještaju? Za Vas smo ostavili naš najbolji apartman.
-Nije do Vas, imam problema sa snom zadnjih dana.
-Sljedeći put kad budete dolazili stavićemo Vam borove grančice na sto u sobi, uz njih čovjek lakše zaspe.
-Nema potrebe da se opterećujete, čisto sumnjam da bi i čitav bor pomogao; jedino da mi na glavu padne.
-Za Vas nije nikakvo opterećenje, Vi ste naš stalan gost.Vidjećete da poboljšava disanje.U mene djete boluje od bronhitisa, jedino tako usne. Primjetio sam da nekad teže dišete. Ako ništa, umiruje čovjeka.
-Nadam se da umiruje i savjest...