San o jednoj ženi

Čuj me,

draga, čuj me...

priči je kraj....

Svjet je

pokvareno mjesto,

ja mu više neću davati sjaj..

Ovo nije prijetnja,

ovo je obećanje...

(Jedino ću za tobom žaliti

više-manje.)

Uzeće me mrak,

uzeće me plavo more...

sunovratiću se kao Ikar....

Čuj me,

draga, čuj me...

pepeo moj uzmi i prospi

kao običan gar...

Nek bude prah-prahu..

ne želim više

živjeti u patnji,

u strahu.

Nek bude

što mora biti,

ja se od smrti

neću kriti.

Nebo je prosulo pramen plave boje pod noge, more šaku soli. Sjed sam danas, umoran, a imam želju nahraniti gladne, izopštene, ostavljene. Dug će put biti do kuće. Svaki korak je teži od prethodnog. Svaki hljeb gorči od prethodnog.

Mjenjaju mi sudbu bez pitanja, a odgovornost ostavljaju. Smješno. Trećerazredno piskaralo iz reda advokata bi me odbranilo da poželim se izvući. Prozreo sam odavno da je igra namještena i izgubio želju za svim. Sahranite me bez suze, bez riječi.

Time što si me se odrekla, nisi ništa dobila. Do kraja ćeš biti moja. Kako meni ne daju pravo izbora, ne dam ni ja tebi. Možeš birati da li ćeš ostati ili otići, ali da li se moja, to ne! 

Noćas stojim u redu da „po ko zna koji put“ odgledam dramu u tvojoj režiji. Scenario znam napamet: Kriv sam što je sunce zašlo, što te mati odbila od suknje, što su sjene na tvom licu zamjenile bore. (Najbolje su prošle mimo mene.)

Zapitam se nekad zašto tebi pripadam, zar bolje nije moglo ? Obično sam s tim pitanjem prizivao kraj, sad ga postavljam iz dana u dan bez ikakve svrhe, bez ikakve promjene. Možda se bojim zamjeniti te gorom ?  Možda se srce istrošilo i nema snage za nove ljubavi ?

Dragocjeni su ovi zadnji sati, red je u njima sve da se vrati; pramen plave boje nebu, šaku soli moru..... toplinu ljetu, hladnoću tebi...(ipak sam prizvao kraj.)

Odletiš balonom u drugu galaksiju...biraš uvijek najšareniji... Bježiš od problema... od mene ? Pokušavaš ostvariti kontrolu nad životom ?

Volio bih da sam poseban, neko stvoren samo za tebe. Volio bih da me možeš pogledati u oči. Žmurim i brojim do sto. Sjećanja su „odvrnuta na najjače“.

Ubereš svijet tamo i šmugneš u sobu. Dugo poslije diviš se svojoj novoj igrački. Svaki svijet je različit, ali ovaj je tvoj, da je i najgori nećeš ga dati „po cijenu života“. Primjetila si da taj „tvoj“ svijet, ipak je malo ljepši od ostalih... u njemu je svaki dan sunčan....svi cvjetovi su crveni. Rijeke teku  i preko najviših planina.

Sve mi se loše stvari vraćaju i pljuju u lice... kidaju ordenje i bacaju u blato. Spuštam glavu na zemlju očekujući kaznu. Možda sam trebao praštati? Osamdesetosam..Osamdesetdevet..

Rastjeruješ rukama grabljivice i plešeš sa zvijezdama. Šest dana stvaraš svoj raj.... nerealnu sliku. Pružaš se kao  mačka i negrađuješ prijeko potrebnim odmorom. Možda danas i pomisliš na mene.

Prelijepa si, anđeli su ljubomorni. Devedestdevet.. Stotinu.

Znaš li gdje prestaje Raj, a počinje Pakao?  Znaš li gdje se zelena trava pretvara u pješčani trag ? Znaš li gdje su otvorena vrata zvjerima ?

Imao sam srce više ga nemam...

Stotinu si razloga rekla, stotinu laži prosula kao vodu.... snove prekrila suzama... izokrenula svijet.

Sve luke srušio je vjetar u kraljevstvu.....

Kad svaki drhtavi oblak nestane sa obzorja i nebo postane krvavo... kad stigne te sjećanje na mladost, na ubijenu ljubav.

Naćićeš me s mrtvima kako napokon snijevam.

Znaš li gdje prestaje Raj, a počinje Pakao? Znaš li gdje nema sutrašnjice ? Znaš li gdje je moje srce ?

Imao sam svjetlost, dao sam ti je draga svu...

„Rekao si: Naše sve me podsjeća na „Prohujalo sa vihorom.“

„Jesam“

          „ Pogriješio si, a možda nismo ni gledali isti film, možda nismo ni živjeli isti život. Mene sve podsjeća na „Sjaj u travi“. Sad, na kraju, kad se kazaljke poklapaju i svi računi svode, vjerovatno nije ni važno.“

            „Ne želim u to da verujem, mora biti važno !“

„Sada,kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi blještavost svijeta, ne treba tugovati,već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava, već zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i da smo bili krivi. Požurimo s danima, s danima što će doći. Požurimo sa shvatanjima, sa svim što me odvaja od tebe. Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove koje smo zajedno mirisali, gazili, ali tvoje ruke biće prekratke, a noge premorene da se vratiš.
Biće kasno. Možda ćemo se naći jednom na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, ali proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci jedan skrenuti pogled biće sve što ćemo jedno drugome moći dati. Zaboraviću oči i neću gledati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti, ali voljećeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene. Ne otkrivaj svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam. Život je borba – nastoj pobijediti, ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati, cilj života je ljubav, a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće, uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti, koje ću se sjećati. Osjećaću tugu jer sam te voljela. Biće to ironija tuge. Nestaće sjaja u travi, nestaće veličanstvenosti svijeta, ostaće samo blijeda slika ONOGA ŠTO JE PROŠLO… N. Wood. Sjaj u travi. “

Tvoja mokra stopala dodiruju pod ostavljajući otiske, jedini dokaz da nisi priviđenje. Ovaj put nisam uživao gledajući kako se tuširaš.  Imaš neki svoj ritual, probavam sve djeliće da pohvatam…negdje sam pri kraju. Ispunio bih ti sve želje u ovom trenu. Ima ih sigurno na hiljade koji bi ti mogli dati više od mene, ali nema nikog kom si potrebnija.

Oči kradu zadnji trun nade, vidim da se spremaš. Uzimaš sedefne šnale i laganim pokretima vežeš kosu, zakopčavaš haljinu. Izbrisala si moje tragove sa usana, poljupce sa bedara. Tajna je ostala samo u srcu ( izvrjeti će negdje ne sumnjam.).

Vazduh je čudan, truo, osjećam nelagodu kako se provlači kroz sobu. Ruke su mi oduzete, da nisu uhvatio bih bar tvoju sjenku da ne ostanem sam.

Zamjenuo bih te boljom, moralnijom, da mogu zamjeniti srce. Naručio bih rado novo i to sa tremolom. Uzeo bih i nove oči da mi svijet bude šareniji, narandžast po mogućnosti.

Koračaš prema meni, prilaziš krevetu.

„ Idem. Javim se kad budem ponovo sama.Ne moraš ustajati. Budi dobar.“

„O.K. znaš gdje sam.“

Još jednom provjeravaš šminku i iskradaš se kroz vrata.

„Moja draga, moja draga,

  bivša draga, moja draga,

  i evo umoran starac sam sad,

  mada izgledam mlad.“