Što jest, jest, nije neka priča....
Otvorila je vrata prekrivena muzikom...Osmijehnula se i baletski graciozno uvukla prste u džepove..( Znala je da joj nosim dar.. ) izvukla srebrnu šnalu za kosu, filigranski rađenu i rekla da „Nisam normalan..“
-Novci su šećeru da se troše, a ne da se broje...
-Znam, ali...puno je !
-Malo je... žao mi je što ti ne mogu donijeti proljeće... Komad oblaka sa Tibeta...
-Lud si !
-Vjerovatno i jesam... Vidjećemo dijagnozu...
-Dolaziš ? Odlaziš? Ostaješ ?
-Recimo da bježim pa trebam sklonište i jataka...
-Bježiš, od čega ?
-Ovog puta od djelića koji se ne slažu, od pomračine, od svih neodgovorenih ljubavi...punog mjeseca, praznog pogleda....od tog da sam mogao učiniti nešto značajno...
-(smijeh)
-Nek sam ja tebi zabavan...a ukrao sam jednu priču za tebe i sad moram bježati....
-Gdje je !? (smijeh) Hoću da je vidim !
-Ja bih da vidim San Francisko pa se moram strpiti, tako da ćeš i ti morati ... čekanje ima svoju draž..
-Drugim riječima, ništa od moje priče?
-U jedno sam siguran, ona je tu...rodila se...a kad će prokoračati, to ćemo vidjeti...
-( kosu kupi u šaku i stavlja u nju šnalu kao mirođiju..Staje pred veliko ogledalo u hodniku..i odobravajući zazima stav „generala pobjednika“... ) Oduvjek sam htjela jednu ovakvu...
-Znam i ja sam baš htio jednu takvu...no uvijek su me zapadale beštije raznih profila...
-(smijeh) Ni sada nisi bolje prošao....Lijepa je...(priđe i poljubi me...) Sretna sam..
-A jel ? Mora da je komšija navraćao....
-Ma bježi, svemu se rugaš...(smijeh)
-Rugam se i svojoj sreći, jer tvoja sreća je i moja sreća...Dođi ovamo...(uzimam je za ruku i povlačim prema sebi...) vidiš u priči si princeza...(šapućem joj..)
-A jel ?(ruga se...smijeh) Pričaj mi...imam li zlu maćehu koja me ne voli, koja je ljubomorna na moju ljepotu ?
-Ma svi te vole i zla maćeha...moja priča, imam pravo da te svi vole u njoj..
-Mora biti neko ko me ne voli...Neće biti dobra priča, faliće zaplet..ne može tako ! (smijeh)
-Dobro, nek ti bude...ne voli te komšija !
- E jest ti i neka priča...