San o jednoj ženi

Otvorila je vrata prekrivena muzikom...Osmijehnula se i baletski graciozno uvukla prste u džepove..( Znala je da joj nosim  dar.. ) izvukla srebrnu šnalu za kosu, filigranski rađenu i rekla da „Nisam normalan..“

-Novci su šećeru da se troše, a ne da se broje...

-Znam, ali...puno je !

-Malo je... žao mi je što ti ne mogu donijeti proljeće... Komad oblaka sa Tibeta...

-Lud si !

-Vjerovatno i jesam... Vidjećemo dijagnozu...

-Dolaziš ? Odlaziš? Ostaješ ?

-Recimo da bježim pa trebam sklonište i  jataka...

-Bježiš, od čega ?

-Ovog puta od djelića koji se ne slažu, od pomračine, od svih neodgovorenih ljubavi...punog mjeseca, praznog pogleda....od tog da sam mogao učiniti nešto značajno...

-(smijeh)

-Nek sam ja tebi zabavan...a ukrao sam jednu priču za tebe i sad moram bježati....

-Gdje je !? (smijeh) Hoću da je vidim !

-Ja bih da vidim San Francisko pa se moram strpiti, tako da ćeš i ti morati ... čekanje ima svoju draž..

-Drugim riječima, ništa od moje priče?

-U jedno sam siguran, ona je tu...rodila se...a kad će prokoračati, to ćemo vidjeti...

-( kosu kupi u šaku i stavlja u nju šnalu kao mirođiju..Staje pred veliko ogledalo u hodniku..i odobravajući zazima stav „generala pobjednika“... ) Oduvjek sam htjela jednu ovakvu...

-Znam i ja sam baš htio jednu takvu...no uvijek su me zapadale beštije raznih profila...

-(smijeh) Ni sada nisi bolje prošao....Lijepa je...(priđe i poljubi me...) Sretna sam..

-A jel ? Mora da je komšija navraćao....

-Ma bježi, svemu se rugaš...(smijeh)

-Rugam se i svojoj sreći, jer tvoja sreća je i moja sreća...Dođi ovamo...(uzimam je za ruku i povlačim prema sebi...) vidiš u priči si princeza...(šapućem joj..)                                                         

-A jel ?(ruga se...smijeh) Pričaj mi...imam li zlu maćehu koja me ne voli, koja je ljubomorna na moju ljepotu ?

-Ma svi te vole i zla maćeha...moja priča, imam pravo da te svi vole u njoj..

-Mora biti neko ko me ne voli...Neće biti dobra priča, faliće zaplet..ne može tako ! (smijeh)

-Dobro, nek ti bude...ne voli te komšija !

- E jest ti i neka priča...

Moja smiješna ljubavi, evo nas ponovo skupa... Nasmiješ me i rastopiš srce..Reci: Jesi sama noćas? Jesam li sretan?

Mračan je ovaj bar, vino u njemu nosi požudu..

Moja smiješna ljubavi, sjećaš li se pjesme što je bend svira? „Almost like being in love... „ Svirao sam ti je davno...Еh...možda ne tako davno....

Mariš li za moje opsjene ? Za moje padove ? Dosta se toga izdešavalo u međuvremenu...Sad sam plav.. ni crven, ni bjel... plav kao vedro nebo...Zašto, pa tako mi dunulo...Kad umrem imati ću svo vrijeme svijeta da budem bjel...a crvena nije moja boja...(Slab sam ti ja revolucionar... ta rabota je za druge...)

I šta uraditi ? Gdje tražiti novu svjetlost ? Nema osmjeha do tvoga ! Pusti me bar noćas da poletim...Napuni mi srce pjesmom, riječima..ne žali, nek ima šta goriti, šta bujati, do sljedećeg susreta....

Moja smiješna ljubavi, ova veče nosi bore kao i sve druge...zablude su da nećemo žaliti.... Nasmij me i rastopi srce.. Reci: Jesi sama noćas? Jesam li sretan?

Mariš li za moje opsjene ? Za moje padove ? Dosta se toga izdešavalo u međuvremenu...Sad sam plav.. ni crven, ni bjel... plav kao vedro nebo...Zašto, pa tako mi dunulo...Kad umrem imati ću svo vrijeme svijeta da budem bjel...a crvena nije moja boja...(Slab sam ti ja revolucionar... ta rabota je za druge...)

Trebao bih se pakovati lagano, a kako ? Imam li snage se vratiti i čemu ? Bol je sve što imam od imetka... sve što me čeka...

Ako budeš ikada željela živjeti bez straha, povešću te u neki od vječnih gradova, a Pariz je to bez sumnje.. Nučio sam sve ceste što vode do njega.. naučio sam kako izbjeći granice..jer, ovdje su sva srca otključana osim srca zaljubljenih žena...One ga same zaključaju katancem na ogradi mosta...

Početi će kiša, muklo, bez najave...protivim joj se Don Kihotovskim manirom odbijajući da uzmem kišobran...(Zatiče me kasanije kako se divim zelenoj boji Sene i tjera u bijeg pod okrilje kafe-slastičarne..Toliko o mom junaštvu...)

Oblaci su lijeno ustali iznad Sene, a ja još ljenje za njima... Lokalni bistro, palačinci i ekspreso... Notr-dam me mami, pustiću da se riješi prvo hrpe turista koji je dave... da popijem ekspreso....Noćas, ulazeći u grad, prošao sam kroz Trijumfalnu  kapiju i čudno, nisam se osjećao kao pobjednik...  (prije kao jedno od Ćopićeve djece...) Puno će nam trebati da postanemo Evropa...ma, puno će trebati da postanemo ljudi...komšije...Donio sam čudnu odluku, neću se penjati na Ajfelov toranja..spazio sam krajičkom oka ringišpil u blizini...zajahaću  s djecom drvenog konjića i vrtiti se u krug puštajući da se toranj pojavi i nestane kao u snu....Da li je tajna ljubavi nikad ne posjedovati nešto ?

Razbolih se...Majka plače...Razbolih se....Srce se kida... Duša se kida...Zauvjek ćeš me nositi kao znak...

Vjetar nosi miris proljeća, miris grijeha dok zaboravljam stihove svoje...

Ostaviću dlanove očima tuđim...rijeke planinama... Skriću se iza crne zemlje...

Da li je moralo završiti se ovako?

Nedostajaće mi tuga tvoja, sreća tvoja...jer ti si sunce koje odbija da zađe, dijete da se pronađe...ti si misao zarobljena u mojoj glavi...osmijeh...dan što se slavi...

Razbolih se... Vatra još tren tinja...Razbolih se...nikad više mirisa mora iznad Nevesinja...Platio sam sve..dugova više nemam..Čuvaj se...Mrzim li te? Volim li te ? Nije ni važno... Čuvaj se, najdraža...

Sretan 8. Mart dame...

Margarita u njenoj ruci..

Pariz..Love station...

Na stolu knjiga

što joj poklonio On...

Sve je O.K.

Zima se briše prvim suncem,

nije vrijeme za velike stvari..

nije ni za male...

Ko uopšte o čem mari?

Sve je O.K.

Posveta na stranici...Riječi:

„Pariz je premal za nju..“

Žao joj jedino

što ih nema više tu...

Sve je O.K.

Svijet je danas šaren

i vrti se u krug...

Osjeti pod prstima

kad pojača cug...

Sve je O.K.

Dobre vibracije u glavi,

život u ritmu tanga..

Možda nije njegovog

umišljenog ranga ?

I to je O.K.

ma, sve je O.K.

Margareta u ruci

i proljeće u Parizu,

može li išta

biti tom i blizu ?

Sve je O.K.