San o jednoj ženi

Sve je postalo..kolektivno...javno...nekulturno vidljivo...sve osim samoće..

Nemoj da otputuješ večeras. Večeras su zvijezde loše složene i mjesec je pun. Nemoj da otputuješ praviću se da nisi otišla zbog mene, jer kad odeš fali mi vazduha i sve me guši...Oluja je još samo jedan znak da trebaš ostati. Zauvijek ću ti biti zahvalan ako se probudiš ujutro uz mene. Ti si sedativ za moje nemire.

Moj ti pogled kaže sve, riječi su suvišne. U ovoj ulici, u ovom gradu, u ovom stanu sve je tvoje. I da si puna grijeha, i da te neće niko, ja ću uvijek imati mjesta za tvoje usne..za tvoje sne...Užitak si jedini koji imam...čak i kafu gorku pijem...

Tražim previše, znam, ali i dajem ti sve...Raspori mi grudi i uzmi srce nek ti kuca...pričaće ti o vremenu bez tebe, u njemu nema vjere u život...Ma, zaboravi..svako svoj krst nosi, a moj si ti...

Kad mi fališ ja otvorim prozor i gledam zvijezde....i na kom mjestu bio, kako god se ono zvalo... ti si uz mene...

April je, bijeli se razastrt veš...sunce me miluje...Promiču zlatna polja uz drum....Tražim dašak slobode i pramen sna.. Hiljadu stvari postoji zbog kojih se treba vratiti kući, danas mi je na umu samo gitara....taj komad drveta je dio srca mog, nosim ga u sebi ma gdje krenuo....

Zastao sam na tren pored jezera....nekad je ovdje bio most i selo u njegovoj blizini...voda je sve prekrila kao godine što prekriše moju mladost... Da li da budem uopšte nebu zahvalan ?

Miriše mi sjećanje na tvoje poljupce...kuca na stakla prozora automobila... U mome kraju sad su svadbe...proljeće i jesen nosi bjele haljine i vesele svatove...srce stavljaju na ispit...Teški lanci života će ih prevariti...ostaće mjesto sreće, ćutanje u dvoje...

Oluja se lagano sprema, čujem vjetar kako stiže....pokisnuće dan i veš u njemu... Moja sudbina je nemirna kao i divlji konji što troše vrjeme na izgubljenom platou...  ali ti ćeš uvijek biti u njoj....Jedno ti obećavam, nikad nećemo ćutati...

Stan mi je jutros pun svjetla... Teške ruke zime popuštaju...osjetim kako sam življi...Dječurlija ispred zgrade već s ranim satima se bore za loptu... za tren ponosa... Spavaš li? Propuštaš li ovako lijep  tren zarobljena plahtama postelje?  

            Zaljubio sam se ponovo juče u lijepu crnku u jutarnjim satima, u prolazu...Moram se zanimati s nečim dok te čekam... Duga je bila Zima, treba srce pripremiti za Proljeće... Red je da i oko srca se led otopi...

Desiće se da me ugledaš u umirućem nebu..desiće se da osmijeh moj zatitra na površini mjeseca....Provuci prste kroz kosu, popravi šminku...pokaži mi svoju ljepotu, zadnji put...

Pitao sam juče, danas, ima li sreće za nas ? Samo su mi odmahnuli rukom...Nacrtao sam suzu na licu i iskrivljen osmijeh...U rukavu nemam više nijednog keca...prazna je površina mjeseca..

            Kasno dolaziš modrih usana, u očima sjaj... sve mi je jasno znaj...Umjesto noći krije me bol, sam sjedam za prazan stol... a tebi se dive!

            Otkine se suza iz prazna neba i zatreperi u srcu mom...trudim se da ne doživim slom... Žali Bože, izgubljenih godina, prolivena crna vina... Žali Bože, neprespavanih noći, bola koji nikad neće proći...