......
Tvoje oči, izgibljeno dno okeana...
u srcu raspukla grana...
Tvoje oči, crna sudbina u koju ću da srljam...
sretan što je imam...
Usirile su se obrve komšinica prvih..
kriv sam što te volim...što volim njih...
što volim cijeli svijet...
čak i košulju što ću zadnju ponijet...
Drugčije te nekako želim od ostatka prokletih,
da napomenem kad se već sjetih...
Ja bilježim svaku tvoju tugu,
svaku zamišljenost dugu...
pokislu vlas kose,
ruke pune rose...
Ja i kad drugi snivaju druge
čuvam noć za te’,
čuvam jutro,
stazu što sam utro..
Ismijavaju me i prokazuju..
sade u srcu oluju...
Govore da sam djete,
da mi srce oblake plete...
da nemam sunca ni gram,
kako jadan ovakav da te gleda me nije sram...
A ja, sve to i još više... mnogo više...
pitam se gdje oni kad te trebalo voljeti biše...