....
Oluja na nebu... U očima ti vidim srdžbu... Psovala bi tako rado.... Svaka priča ima početak.sredinu i kraj.. Mi smo sad na kraju... Izlazim na ulicu i lutam... Hiljadu kilometara ispisanih na koži... Ulica kiselih kiša... Ljubav oporo šušti pod rukama.... Parče tvrdog hljeba u džepu.... Odlučio sam da se više ne rađam... Prazni izlozi... Navučene zavjese kriju patnju... Ne vjerujem više u budućnost, ostario sam za te zablude.... Pitao sam te jednom : "šta ćeš ako odem ? " nadam se da imaš plan... Ostaviću ti sunce.... Korake izgubljene kraj rijeke...i grad da prodaš dušu... Prešutila si da si bila sretna u kapljama samoće dok sam lomio kičmu za tvoje želje.... (Koliko je kilometara do Moskve ? Da li bih s ovim parčetom hljeba mogao stići bar do Beograda ? ) Mrtvi bulevari tužnih sudbina.... Osjećam se kao cirkuska atrakcija.... jedini normalan...svi plaćaju da me vide zbog tog... Iskrivljena lica se smiju mojoj želji da promjenim namještenu igru...da unesem sreću... Hm... Pogrešan je ovo grad...