...
Voz za Frankfurt...Koferi..Nosim želju za daljinom...Želju za savršenstvom arije...za samo jednom riječju...ljubav... Kišobran u ruci i mantil... Uvijek se nešto zaboravi, Šta sam zaboravio ovaj put ? Snagu da ostanem ? Tugu ? Ne, tu je, još pritišće srce ! Zagrljene kazaljke sata pokazuju da je vrijeme za polazak... Niko me ne ispraća, niko mi ne maše... Gledam svoj odraz ukočeno u staklu..ne odmahujem... Danas nemam snage ni za stih... Povijena trava je sačuvala moje korake da se znam vratiti... Kome ? Čemu ? Nema više ni sjećanja... starog voćnjaka... Nema tvojih usana... Noć mi vara oči...sklapam ih... Promiču gradovi... Gvozdeni točkovi klaparaju po šinama... Vrijedi li usnuti ? Vrijedi li zaboraviti ? Voz za Frankfurt...Pokretna konzerva... Umorna lica... Rampe na granicama.. Rastavljeni narodi... Pismo sam ti napisao na nekom sivom papiru... Opisao dan koji se rađa i otkrio kako da napraviš melem za srce... Vjetar sam zamolio da ti ga uruči kado odem.. Pitam se jesi li ikad ikog ispraćala... Jesi koga ostavljala ? Jesi spremna da ostaviš ? Nisi ! Hoćeš biti ikad ? Protegnem noge u kupeo čisto da smetnem misli ... Ostavljene novine pune istine ... Ima li uopšte istine u svemiru ? Voz za Frankfurt... Sve sam dalje od tebe... Sad bih tako rado zasvirao mol.. Tri tona i Šaka bolnih riječi... Sve se skuplja u kap svjetla odbjeglih kuća... Eh, da ova gvozdena kanta ima rikverc.. čuva te dalje od mene i tehnika... a ja bih se noćas skrio u tvojim rukama... Pričao ti bajku o princezi koja je ostavila sve i našla me....