San o jednoj ženi

Prepisao sam ti jesen punu zlata,

jutra ostavljena iza vrata...

Sunce moje..

Dušu svoju...

Vratiću se jednom,

u danu izgubljenom...

Bez riječi...

Bez krivice...

Pitati te za suze prolivene,

zašto još voliš mene ?

Ti drži do sebe...

Ti ćuti...

Sve je nesreća,

ko se još razloga sjeća ?

Moji-tvoji ?

Loši ili ne ?

Ostaju samo dani u suši

i ožiljci na duši...

Moje sve,

ostavljeno ti je...

Prepisao sam ti nešto kamena,

dud iznikao do ramena..

Oči pune brige...

sutra što vodi u nigdje...

Slobodu za tvoje srce,

što pocrnilo je..

Pitanja....

Nadanja..

I od ovoga trena,

svoja si žena !