San o jednoj ženi

            Ukrašću ti pogled izgubljen u daljini,

            ukrašću ti dodire ruke položene na haljini...

            Početci su divna stvar,

            sve je nježno na tren bar...

            Sloboda to je san,

            a ja sam od nje umoran,

            no znam da sam bio vatra

            i ničeg me nije bilo stra’...

            Sad se bojim samoće

            koja sa starošću doće....

Blistaju tvoje oči, tvoji obrazi,

            molim te ostani, ne odlazi...

            Molim te ostani, ne odlazi...

Razgovarati sa sobom ? Hm... Težak zadatak... Lako je zavaravati druge, mahati im srećom pred očima kao crvenom marmicom, ajde budi maher pa zavaraj sebe.. reci da ti niko ne treba, da si sretan i da si uradio sve kako treba...

            Razgovor sa sobom je za mene kao gradsko groblje, nešto što treba izbjegavati ako se ikako može... Kad dotaknem ovu temu sjetim se svog druga i njegovog odgovora na moje pitanje: priča li sa sobom ? – izvalio je bez razmišljanja: „ Ne pričam s budalom, stalno me nešto vrijeđa...“ Tu negdje se i ja vrtim...

            Dođe nekad vrijeme za to, kao i za sve druge stvari koje uporno guraš pod krevet ne bi li ih neko drugi riješio... Dođe vrijeme i za vrijeđanje ..

            Kriješ se kriješ !

            Ja, ma kakav, tu sam, učim, radim, stalno nešto guram...

            Šta učiš, šta guraš ? Vidim ja sve.. ili spavaš ili si po kafanama trošiš i svoje i tuđe vrijeme...

( To moje ja ima prijeku narav kao i moj djed... isto tako težak čovjek.. jednom sam ga probao slagati da sam položio dio ispita, nekako mi bilo lakše da ga skinem s vrata... Sutradan me djed upitao: Jel mudrov, s koliko se nula onaj tvoj dio piše ? .. Ni danas mi nije jasno kako je saznao da nisam položio... da nisam položio znali smo samo ja i profesor...)

Ma kakav, učim, radim, jedna kafa u toku dana s frendom i to je to..

            Nemoj meni to...ne padam ja na te fore... magistarski nisi takao a sve završavaš na lakši način, na priču...

            (Kako smuljati kad posjeduje informacije ? da se pozovem na treću dimenziju, da me ima i tamo samo me ne vidi ?)

            Zamisli da sam se dobro nažuljao za sve i ljepota... mirna Bosna...

            Samo mudruj, vidjećeš dokad ćeš tako moć, za sad imaš više sreće nego pameti...

            Ma da, što imam sreće, nema šta ko kraljica sam engleske, najteže mi se probuditi..pusti me kraju, vidiš koliko imam problema...

            Ne kukaj, pogledaj narodu kako je a kako ti živiš ! Imaš više nego što ti treba, više neg ikom treba..

            Znam, ali  i radim više od većine naroda, normalno je da rad daje rezultate... u ostalom, ne patim za timda budem sirotinja samo da bih bio svima dobar... Naš narod voli nekog samo ako ga sažaljeva..

Lako je tražiti nekome mane, što ne tražiš vrijednosti u ljudima...

Što ti ne tražiš u meni, stvarno nemam volje dalje naklapati.. odoh svirati klavir...

Šta čovjek učini da zasluži samoću ? Putnik sam a stojim na mjestu... Nije na meni da spašavam svijet koji tone... Rane su moje preteške da se mogu boriti sa njima, one su vukovi u meni... Reći da sam neko poseban je laž, čemu onda tolika očekivanja onda...

Šta čovjek učini da mu se ne javljaš, poželiš laku noć ? Oblak sam a ne letim... čudak pun magije a magija je voljeti te.... Popneš se na prste i pohvataš sve moje snove.. Još kao mala najbolje si hvatala leptirove uz obale rijeke, držala ih u njedrima kasno u noć..

Nije lako pratiti moje misli, ne brini i ja se patim, kao bujica huče u meni, prodiru, odnose mir... Prozor je moj drugačiji od svih , kroz njega se vidi ljepši svijet.. s njega ti ja plovim svaku noć...

Umrijeću nizašta i svjestan sam tog.. Umire se samo jednom a ja ću proćerdati priliku da moja smrt nešto znači, da me spominju...

Otvori kapiju i upali svijetlo, možda noćas svratim, da poremetim tvoj savršeni svijet.. Nadam se da u tim policama imaš mjesta za jednu knjigu koju pišem o tebi...