...
Šta čovjek učini da zasluži samoću ? Putnik sam a stojim na mjestu... Nije na meni da spašavam svijet koji tone... Rane su moje preteške da se mogu boriti sa njima, one su vukovi u meni... Reći da sam neko poseban je laž, čemu onda tolika očekivanja onda...
Šta čovjek učini da mu se ne javljaš, poželiš laku noć ? Oblak sam a ne letim... čudak pun magije a magija je voljeti te.... Popneš se na prste i pohvataš sve moje snove.. Još kao mala najbolje si hvatala leptirove uz obale rijeke, držala ih u njedrima kasno u noć..
Nije lako pratiti moje misli, ne brini i ja se patim, kao bujica huče u meni, prodiru, odnose mir... Prozor je moj drugačiji od svih , kroz njega se vidi ljepši svijet.. s njega ti ja plovim svaku noć...
Umrijeću nizašta i svjestan sam tog.. Umire se samo jednom a ja ću proćerdati priliku da moja smrt nešto znači, da me spominju...
Otvori kapiju i upali svijetlo, možda noćas svratim, da poremetim tvoj savršeni svijet.. Nadam se da u tim policama imaš mjesta za jednu knjigu koju pišem o tebi...