San o jednoj ženi

Voz sjećanja...

Grad vozova... danas sam u gradu vozova, neprespavana noć je iza mene, puna ugriza  mojih bližnjih..riječi povrijede više od metala....

Pijem kafu i gledam vječni voz sjećanja.... ima nešto u njemu što me podsjeća na mene, obojica stojimo na jednom mjestu... osjećam težnju za plovidbom u bolje sutra..

Kad bih pravio grad napravio bih ga od fragmenata lijepih mjesta a posebno bi u njemu zauzimao ovaj voz.... Bio bi pod mojim prozorom na pruzi koja bi tekla do tebe... prolazila ispod Novosadskog Dunava, preko Trebinjskog trga do ugla naše sudbine...

U gradu bi bilo i naoko čudnih stvari, jedan kamen na kom je stajala moja prošla ljubav, dud iz djedovog dvorišta, kej po kom sam trčao kroz djetinjstvo... Zamisli šetaš ulicama i odjednom iza nekog oštrog ugla se pojaviš u šumi...asfalt zamjene šumske staze a betonske fasade zelene gorice... Zamisli uđeš u obližnju zgradu sa starinskim natpisom „Dućan“ a dočeka te prodavač sudbine...  izabereš sudbinu po svojoj mjeri kao odjelo, zahvališ se i izađeš u cvijetni Maj...

Kakav bi to grad bio.. grad bez i jednog krova jer šta će ti krov kad bi svaki dan bio predivan a  noć kristalno čista puna zvijezda velikih kao oči tvoje...

Nisam pobornik vozova, ne daju ti slobodu kao automobil ali u mom gradu bi bili samo vozovi, dječija mašta ili politička ideologija.. nebitno... ne mogu zamisliti svoj grad bez ovog voza, tvojih ruku i mojih snova...