Misliš da me znaš?
Usuđuješ li se pomislit da kopije tuđih sjećanja,
Izblijedjelih u vremenu ,
ti mogu nešto o meni reć?
Nisi toliko naivna...
Nisi valjda ni bezobzirna ..(Ne daj Bože tog mi više !)...
Ti bi možda da me sudiš po njima?
Lakše da ti bude, ali....
Mogu li ti reć tuđe usne i žele li,
da mi srce krvari jutrom kada ga sunce probudi
i umire sa svakim uzdahom iznova?
Ne vjerujem..
Mogu li reć da te sanjam ?
Da sanjam našu ljubav, našu žuč i naš med?
Ne vjerujem,
To će zlobno,
s namjerom ili bez nje prešutjet....
Što bi se radovali tuđoj sreći
a svoju nemaju hrabrosti tražit?
Svoju ćerdaju ko sitan groš!
A ti želiš vjerovati im..
Ti želiš da sam isti kao svi....
Usudila si se reć da su moji koraci premali da prate tvoje ?
To zadrži za nekog drugog !
Spusti nos da ne zapneš o mjesec njim...
Kad razbiješ koljena kasno će bit !
Ja ću tad negdje drugdje snit,
ja ću neku drugu grlit....
Ti vjeruj tuđim usnama koje grade zidove među nama,
vjeruj tuđim riječima,
al ne žali onda što ćeš ostati sama !
Misliš da me znaš ?
Da znaš išta o meni
gledala bi kako se grčim od ljepote tvoje...
Kako strahujem da će tvoja sjena
izblijedjeti u ovoj kasnoj jeseni..
Da znaš išta o meni
pustila bi da nam se ruke prepletu,
da pokažemo svima na svijetu,
da tuđe riječi,
tuđe usne,
ne mogu izgraditi zidove veće od tebe,
veće od mene,
veće od nas....