San o jednoj ženi

Ti, nevjerna ženo,

što ti rječi srce gaze,

živjet ću i dalje,

načio sam odavno na poraze.

I ne preži

od daljine,

negdje drugdje

tvoje mane postaće vrline.

Ne, ne raduj se mojoj nesreći,

iz mog oka suza neće poteći!

Ne, ne broj ovo kao pobjedu,

zavoli sam ja svoju bijedu.

Ti, nevjerna ženo,

što mi se smiješ u lice.

Znaj, niko kao ja

            ne bi ljubio tvoje okice.

            I ne strahuj,

ti znaš svoju priču,

šta se koga

tvoja nevjerstva tiču.

Ne, ne raduj se mojoj nesreći,

iz mog oka suza neće poteći!

Ne, ne broj ovo kao pobjedu,

zavoli sam ja svoju bijedu.

Crtam sliku tvoju u pijesku. Nestaješ pod udarima vjetra i ovaj put... ako ponovo zavolim, otjeraću sve oblake, zagristi toplinu i prestati čekati. Puste su moje obale, na njima nema sreće. Distanca među nama zaklanja sunce.... ako ponovo zavolim, neću moliti, neću sanjati, samo ću ljubiti. U svitanju sam izgubljen, ne znam šta dan nosi. Tvoje oči...tvoju haljinu...Gledamo li u istu zvjezdu nekad ? Budem li našao sve dijelove da ponovo sklopim srce, možda ti i oprostim..možda te i potražim. Negdje s druge strane tamne vode koju smrt nosi, ako ništa, naću snage da oprostim, bez pitanja: što si otišla ? Negdje s druge strane tamne vode tuga neće nositi ime tvoje. Prazna je zora, galabovi su daleko na pučini. Krijem rukama usne tvoje od vjetra.Nedostaje mi miris kože tvoje, miris soli, miris znoja. Lud sam što mislim na tebe,a vidio sam sve šta će se desti...vidio sam samoću svoju na površini mjeseca, bol ispisanu u rukama... vidio sam kako me ostavljaš. Nisam imao snage da te utamničim sudbom svojom.

Ukrao sam Jesen i sakrio je u džep od košulje. Ćutim, krijem to od svih. Neće ona meni mjenjati Ljeto. Vi koji volite boju zlata, džaba ćete kucati na moja vrata... žalim, moraćete se pomiriti s tim. Dovoljno je to što sam sam, što sam siv.... još da bude jesen, bio bi to loš crno-bijeli film. Odavno izgubih boje, postah daltonista, ništa mi ne znači lažni sjaj....potonuću nakaradan..baj, baj...

Uhvatiću i Zimu.. neće ni ona biti protivteža meni, mojoj duši..Sve da bude bijelo osim prošlosti moje...I Vi što volite Snješka praviti, skijati se, ne tražite me...ja ću gurati svoje, zabranjene biti će i bijele boje... Staviću je u staklenu bocu i zapečatiti voskom, možete raditi šta hoćete, ja ću ipak po svom.

Neću dirati Proljeće.. Proljeće može da dođe i ode kad hoće...da donese nebo puno ptica, dotrči onako, iz vica...Mislim da ima neki sjaj i proljetni Maj, ali nema veze..Sve što vrijedi se rodi u Proljeće (Zato sam ja u Jesen..), sve što vrijedi začne se u Proljeće...Šta će nam onda Jesen i Zima? Skrio sam Jesen a uhvatiću i Zimu, neću zbog tog u Raj..ma nema veze... baj, baj..

Nasula bi sebi crno vino u kristalnu čašu, natočila vodu u kadu i nakon što bi sklopila oči prekrivena pjenom, začula bi lupu na vratima, a potom nesnosni ton zvona. U početku je mislila da to bije srce njeno, da u ušima „zvoni“ od visokog pritiska, jer kad bi otvorila vrata nikoga nije bilo. Išla je i doktoru. Svi nalazi su bili u redu.

Nemiri su se uselili u stan do nje i stalno zvonili na vrata. Srce je imala što se ne da nikom, a ljubav koju je davno zakopala pod trnjine u obližnjem šumarku. Sva jedra duše bila su svezana. I sve bi bilo potaman da nije bilo onih dosadnih nemira. Zrna makova, govorila je sebi: To su samo zrna makova.

Možeš li se skriti iza lažno čednih obraza ? Niko nije zaključao ljepotu svoju, pa nećeš ni ti Marija...Marija...

Vjetar je šaptao kroz njenu kosu: Sve tvoje ljubavi žive u tuzi za tobom, niko ih ne može spasiti. Svaku noć im pjevam bolero pun bola..bolero s imenom tvojim...Marija...Marija...