........
Zrak miriše na krv, miriše na more..Pišem ti da pobijem ćutanje koje si započela. Jedan mali, obični oblak imao je nos tvoj, usne tvoje. Opsovao sam mu „sve po spisku“ jer me sjetio na tebe. Nestao je nad kulama budvanskim u pravcu Dubrovnika. Sutra ću za njim.
Ljubio sam te jutros rano u snu. Usne su ti bile hladne. Ne voliš me. Ne želiš me. Sobarica koja je upala u sobu pokraj tog što sam govorio da me ne uznemirava, da nisam sam, zatekla me samog i čudno pogledala...Vjerovatno je pomislila da je neko u kupatilu.
Uronjenih nogu u pijesak pišem danas..Vreo je..Tvoja bedra... eh, gdje su sad..Peče me pijesak, skoro kao tvoje jutrošnje odbijanje. Nude se za utjehu žene bijele puti i lošeg engleskog. Ruskinje. Šteta, nema tu Ane Karenjine, ove nove Ane neće skakati pod voz, ove skaču na stol diskoteke.