......
-Uranio si...Putuješ ?
-Putujem...
-Na neko lijepo mjesto ?
-Prokletije, sve su to prokletije..Beznađe nastane čim zakoračim kroz ova vrata..oči se skupe u kap..
-Nigdje sreće ?!
-Ponekad, na tren, pojavi se osmijeh kraj puta... Pomislim da sam našao vjeru-lijek za patnju... Zaustavim se, pozovem ga pjesmom...Mjesto odgovora čujem samo jeku glasa svog... Sjene zavaraju čovjeka da ima nečeg, puste čežnju da slomi ono malo nade u grudima..
- Smiješan si ! Kad te slušam, pomislim da treba ugasiti budilnik, navući zavjese i ne izlaziti iz stana. Vidiš dragi moj, poderana usta nesreće naće te gdje god bio, makar se skrio u mišiju rupu..Nesreća te nađe i šapće laži da taština izdivlja, da preraste razum..i od aprila do novembra ne vidiš komadić sunca na vedrom nebu..
- Sve miruje ovdje kao kamenje, jedino mržnja zabijena u srce kao sječivo srlja iz zuba mrtvih ljudi...
Šta ti znaš ? Skrojiš od duge šal i pustiš korak kroz razroke ulice.. Sretnom te učini obična šarena stvar... Možda je tako i bolje, nego biti ovakav...nakazan...
Vidiš ovo cvijetno polje ? Vidiš ove makove, ne možeš ih izbrojati ?! To su moje rane ! Kad me povrijede, zariju zelene očnjake u naivno srce, umjesto rane pojavi se crveni cvijet... Zato tišina!
Šta ti znaš kako je darovati želje dalekim vjetrovima i umjesto da si orao, ti umreš kao pas vezan za one iste snove kojih više nemaš !?
Putujem i putovaću samo zato što moram i zapamti: Jednom ću se sjetiti da nisam pas, ukrasću te od svih i odjedriti dalje od ovog beznađa! Nek ti onda neko drugi bude smiješan !