Odmara se nebo u dvorištu iznad male rječice..pecao sam nekad lipljen na njoj...Davno, davno nekad...Požutjele su dunje u bašti.. Lijepe li su...da mi trebaju „za lijek“, ubrao ih ne bi....Kao zvijezde su u mom srcu našle sklonište...
-„Šta obilaziš oko dunje „ko mačak oko slanine“. Uberi sebi koliko ti treba.“
Znam taj glas...Glas starca...otežao kao ruke njegove, omekšao kao noge koje jedva vuče po zemlji...
-„Ma, ne bih.. Gledam kako se žute..kao dukati. Uvijek je rađala dunja ovdje, možda zbog česme u njenoj blizini... Ima dovoljno vode..“
-„Ima, a ima i tvoju glavu da joj pravi zavjetrinu..“( Djed ne bi bio to što jeste da ne bocne bar malo, a poslije se pitaju na koga sam.) „Nego, Glavonjo, trebao sam te nešto...Ajde sjedni za sto da popijemo jednu ko ljudi..Šta ćeš piti da Baba donese? Rakiju, pivo ? Imam jednu žuti se ljepše nego ove dunje.“
- „Neka, hvala. Znaš da ne pijem. Uzeću čašu vode.“
-„Nikad čovjeka od tebe.“ (namrgodi se.) „ Ja sam u tvojim godinama imao troje djece, četri kuće, doručkovao sam pola odojčeta sa dve vekne hljeba, a sve zalivao sa gajbom piva...rakiju sam čuvao „za meze“.“
-„Žali se Starom, on je kriv, šta mene gnjaviš !? Ja ću odgovarati za svog betera kad ga napravim!“ (Vratih mu za ono Glavonjo.)
-„Samo ti pametuj, da sam malo jači vidio bi ti svoje!“
-„ Nego...“ (stiša glas) „Slušaj, nema meni još puno, osjetim da je moje skoro isteklo...pa rekoh, moram nekog zadužiti da mi govor drži na sahrani...a ko će to bolje od tebe...ti ćeš ako daš riječ, riječ i ispoštovati i reći svima što mislim da treba.. Rado bih sam, al nešto mi govori da ću tad biti malo zauzet s drugim stvarima..Trebaće se opravdati Bogu za sve onolike babe što sam ganjao po selu.“
-„Ajde beži, kakav tvoje prošlo...Živjećeš ti nama još sto godina ! Nije ovo ni sredina tvoje ulice ..kakav crni kraj !“
- „Volio bih da je tako, ipak neće biti...i veći od mene su otišli, pa ću i ja..“(nakašlja se) „Lijepe li su dunje...Dušmani ima da se raduju ako ostanu neubrane, ako propadnu..Uzmi bar jednu...Još se sjećam kad je prvi put rodila...negdje pred rat..Vidiš, ovdje od voća ništa ne rađa osim nje...jedva žito nikne..Vjetar je jak, ne da cvjetati voću...Htio sam nešto jabuka sadit da imam, inžinjer nije dao..Reče da se ne mučim džaba...Možda su zato ove dunje sad i ljepše...“
-„Vjerovatno.“
-„Da se mi vratimo poslu...Ne valja ništa ostavljati za sutra.. Neću da iko plače...
Rećeš ovako: Nemojte ga žalit. Dugo i sretno je živio, patio se ali takav je život...i uživao je... na kraju je stekao više nego mu je trebalo, a svima je i ponešto preteklo...Rekao je: da može sad bi naručio muziku da se svi igraju i vesele...
Boljih riječi nemam, a i ne trabaju... za nas obične ljude, dovoljne su obične riječi...„
Okrećem glavu, da se kapi kiše ne vidi na mom licu u ovom vedru danu...
Reći ću sve to... a reći ću: Ne žalim ga danas kako je rekao, danas žalim sve nas koji smo ostali bez velikog čovjeka, čovjeka velikih djela, a još većeg srca.... Danas žalim prazninu našu... bijedu našu...a koliko je ona velika, ja to najbolje znam...