..........
U vječnom snijegu ludih nadanja zakopao sam svoju olovnu dušu. Avgustovski mrak isprao je kosture i podrugljivo pokazao lice moje.
Nakaza sam !
Skrijem strah za osmijeh i prošapćem: Imam ja još mnogo tog da dam ! toliko tog da dam !
Napisaću jednu „Za sve žrtve“, jednu „Za rijeke na umoru“, jednu „Za samotni mjesec“. Napisaću i priču o oluji koja je potpila kamen o koji nisam stigao svezati škunu da ga spasem.. Mogao bih i jednu o krčmi u kojoj si se smijala mojim lošim folovima. Dim me je grizao za oči u njoj, pa sam brisao suze kao da je (Ne daj Bože), umro mi neko drag...
Vjetar je odnio ptice, oblake i cvijetne haljine mlađahne komšinice..Odnio je i tonove balada mojih...(lepršali su dugo iznad glave i kratili samoću.)
Krug bijel...Krug crn...i opet vjetar...Šta će sad da odnese ? Provlači se šapatom kroz sjenu moju...jesen je krpi lišćem i sve mi to dođe tako sirotinjski jadno...gorčinom ispunjeno...zakalemljeno...
Razmažena si ! Mati ti je dala sve, i više no što ću ja ikada moć.
Razmažena si i sebična ! Mašeš srećom kao zastavicom (Ljepotu da i ne pominjem.). Ma tvoja stvar, ako ćeš naštetiti kom, naštetićeš sebi !
Ja sam miran u svom nestajanju, imam povjerenja i trun nade da iza ovog ograničenog života ima nešto više... nešto sjajnije...a ovo je samo put ! Zato, draga...svoju snagu čuvaj, trebaće ti da ne ostaneš u svijetu ovom koji nije vječnosti...nije ni tren..u njemu se isplati biti samo zaljubljen!