......
Počeću da govorim laž u inat mojoj ludoj potrebi da težim istini...laž koju sanjam i koja me progoni... Počeću da lutam po ulicama pokraj sveg što činim da uvijek imam cilj u životu, jer kad imaš cilj i kad znaš kud ideš ne gubiš vrijeme toliko dragocjeno na ovom svijetu prolaznom kao proleće... Počeću da urlam imena razna, uprkos tome što mrzim viku... Počeću da vučem za rukav i da upitkujem, ispitujem, dosađujem svakoj ženi s prstenom na kome bijeli se roj zvijezda...i daću oglas : Tražim svoju riječ, svoju umjerenost, svoju tišinu, svoju sudbinu...
Najavljivaću te kao kišu, kao zemlju, kao nebo... te moje riječi izrečene u svezanoj košulji tumačiće lijepo sređeni realisti a ja ću brslati nepovezano kako me moraju pustiti da nađem svoj razum.. kako me moraju razumjeti, a razumjeti me možeš samo ti, jer mi imamo svoj neki jezik koji ni jedan realista ne razumije... i tiho, tiše, kopniću čudeći se kako su samo nepotpuni, neuki, pa ne mogu i ne žele da razumiju me..Napokon uzeti ću more i skriti se u njega jer vidim da ovako više ne ide...