#eee, žao mi je što ti se nisam prije javila...
ovih dana samo lutam od bolnice do bolnice... izgleda da će me ipak morati operirati, od prije dvije godine su mi otkrili rak dojke, i do sad se nije razvijao... sad je krenulo na gore...
Oprosti sto ne mogu nastaviti s knjigom... Vjerovatno se necu moci ni javljati neko vrijeme...
I ja sam još u šoku, iako sam očekivala da bi se ovo moglo dogoditi...
Čuvaj se,
zaljubi se,
i budi vjeran onoj koja se u tebe zaljubi,
budi pažljiv prema svojoj djeci...
i sjeti me se ponekad.
Ako budem stizala, možda se nekad opet javim...
Ako ne... Onda je ovo zbogom.
Mislim da nisi loša osoba i želim ti sve najbolje u životu... I da još mnogo puta kolege iznerviraš s novim odjelima... I da završiš i objaviš knjigu.
Lijep pozdrav,
Lea ;) # hmmm... nedostajala???
ev me... kad se pogledam u ogledalo k'o da sam ustala iz mrtvih... da vidiš podočnjaka buufff... :))) nisam se nasmijala 9 dana... Sad kad sam pročitala poruke nekako ne znam bil se smijala, ili već šta... :/
Još sam u Zg...
Ne mogu da vjerujem da imam net... Zapravo, imam super prijateljicu koja mi je donijela laptop i sve sredila, valjda da se ne dosađujem...
Terapije su užasne... Dva dana budem dobro, pa onda tri ne znam ni gdje sam... Al' kažu doktori da sam im najneobičnija pacijentica :)) valjda zato što stlano imam imam slušalice u ušima i pjevušim, kažu nikad nisu vidjeli da nekom je u takvom stanju do pjevanja, al' mene to pokreće dalje.... Ponekad bih najradije pokupila stvari i kući... Makar to bila još dva, ali NORMALNA dana, a ponekad dugo razmišljam i kontam - ako ću već doživjeti poraz, nek' bude s bitkom...
Šta ću, život, sudbina... Eto...
Ipak ima ljudi poput tebe, koji me iznenade porukama... Onda lakše ustajem, i s manje napora ujutro otvorim oči... Sutra ujutro vjerovatno, dok se budem budila, neću misliti da li sam još uvijek živa... Jer, i ako jednog se jutra ne probudim, neko će me se sjećati...
Svašta se napisah... Al' nisam dugo, pa imam pravo ;)
Kako ti??? Jesil' našao novi posao??? Novu ženu??? Novi stan??? :)
Nadam se da ti nisam naporna, ako jesam, pola zanemari ;) i čuvaj se...
kad mognem javit ću se... #Eh, sad da ti kažem...
čini se da neću uspjeti... Prošli put sam bila preslaba nisam mogla napisati ni riječ,
danas sam malo bolje jer nisam bila na terapiji... Ali, čini mi se da sam preslaba,
doktori izmješljaju rješenja, a čim doktori nešto izmišljaju, to ne može izaći na dobro,
a i mama stalno plače, znači da su njoj rekli... Zašto meni niko ništa ne govori?????? E, to ne znam,
ali me to jako nervira... Eto...
Ne znam kad ću se opet javiti... Nadam se ubrzo...
I pusti tu žensku... Prhvati se neke druge, i zaljubi se, i voli i za mene. I kad nekad budeš u Sarajevu, sjeti se mene, ja sam voljela taj grad na poseban način.
#
Osjetim da mi život izmiče… Ali šta je život…
Otvoriš oči, zaplačeš, nasmiješ se, zaplačeš, zatvoriš oči
i to je kraj…
Imam osjećaj da će ovo biti dug put… Put u nepoznato… Put u kom ću upoznati samu sebe, jer k ad stignem negdje tamo, zapravo tek ću upoznati kakav sam bila osoba… Dobra ili manje dobra (Ne volim sad misliti da sam ikad bila loša)…
“Ne predaj se”.. “Ne odustaj”.. “ Ti to možeš pobijediti”… “Ovo ne može biti tvoj kraj”.. “Ti si jača od toga svega”.. Riječi su koje ohrabruju, ali na žalost ne pomažu…
Nisam plakala kad su mi rekli, nisam mogla zbog mame… Bilo bi joj još teže--- Samo sam ostala skamenjena kao da sam već izgubila dušu, a moje tijelo se pokreće mahinalno…
Ne volim bolnice.. A ko ih zapravo voli ? ne volim doktore… I ne volim da me neko žali…jer ako je ovo moja sudbina, moja je I šta ja tu mogu..
Sutra ću obući moj omiljeni mantilić, prošetaću gradom, popiti kafu u omiljenom kafiću I nasmijat ću se onom dedici koji prodaje pržene kestene I tek nakon tog me mogu vezati za bolnički krevet…
Ne bih rekla :”Ma bolje sam ja zaslužila”.. ali ovaj put je dovoljno što su doktori obećali da će svirati “Miholjsko ljeto” kad me budu operisali…I meni dosta..
Samo da je manje tuge, bilo bi savršeno… _______________________________________________________
Gdje si otišla ? Sjedim pokraj mjeseca i pružam ti ruku… Nadam se da si na mnogo ljepšem mjestu od ovog što si ostavila nam…Prestao sam sanjati, pišem još, ali ne sanjam dugo već… rado bih te poslušao da se zaljubim, ali ne ide mi… vežem se za nekog dan ili dva I to je to…Muvam se još oko pogrešnih koje izvuku bol I ostave me u beznađu… Ma znaš me, šta da ti pričam….Nedostaju mi naši razgovori… Mislio sam da ćeš se izvuć, mladost je bila na tvojoj strani… Dvadesetčetiri godine, ni dana više… Već sam vidio se kako ti sviram Balaševo Miholjsko ljeto dok se oporavljaš…vodim te u šetnju i kupujem najzačinjeniju hranu koju nudi tvoj grad… Možda bih se i zaljubio u tebe tad… ko zna?Ne znam šta da ti kažem za Sarajevo, kad odem na istok sjetim se koliko si voljela taj grad I nekog u njemu… mene iskreno ništa ne veže za njega.. gledam što prije da se vratim kući I onda, kad krenem, dugo se osvrćem da te neću možda vidjeti kako mašeš mi… ispraćaš me i govoriš da se zaljubim za oboje… Nisam normalan, zar ne ? Ma, sve u vezi mene nije normalno…Kupio sam piano danas, vjerovatno pretpostavljaš da se neću smirit dok ne naučim svirati Provincijalku.. U svom maniru kad su me pitali šta će mi, odgovorio sam: Da imam na čemu ko čovjek rezati šunku..I pitao bih: Zašto ? Zašto te više nema? Zašto toliko boli ? Zašto nije moglo biti manje tuge ? Pitao bih ali neću… Čemu kad odgovora nema.. bolje da pustim to kraju.. Bolje da se zaljubim za nas oboje, Crvena…..