San o jednoj ženi

G                                     C

Kad doneseš ono malo riječi,

G                        C

koje kriješ od mene.....

G                       D

kad doneseš oblake

C              G

pune  nevolje....

Kako spriječit istine

da se pred nas postroje ?

Kako znati da sutra

biće, biće bolje...

Em                   C

Kad dođu godine,

Em                 C

hladne, očajne,

Em                C

ja ću draga i dalje

               G

biti uz tebe,

C               G

biti uz tebe.....

Neka tužna svitanja,

dani puni skitanja

i istine,

sve je do tebe , do mene..

Suncokreti su plakali sa mnom noćas..
Zvao sam te i zovući te izgubio sam glas...
Nedostaješ mi od prvog trenutka kad sam te vidio...

Pod grlom ukradeni poljupci...
Trgam se.. zarobljen u stupici...
Zaljubljen u tebe od prvog trenutka kad sam te vidio...

U meni osjeka,
zaboravljena djeca...
U meni misao bez odjeka,
ton koji jeca...
Zarobljen  u tebi od prvog trenutka kad sam te vidio..

Nek svi ljubavnici ućute,

dosta mi je strasti vaše....

Ja sam sam, prokleto sam..

Njoj to tako paše....

Nek svi zaljubljeni me ostave,

sit sam ljubavi vaše...

Moje ruke prazne su,

nju samo imaše...

Nek svi prokleti dođu meni,

ja sam brat vaš..

Voljeo sam i opet ću...

ukletog soja sam, znaš....

Navučen na sjećanja ne dam da nestanu...Narkoman prošlosti sa mnom vlada... Pokušavam odgonetnuti koliko sam ja doprinjeo da nestane djete u tebi.. 

Sanjam te još uvijek...Sanjam te kako želiš biti uz mene... Kidaš se svakim novim danom, više i više... Došapnu mi naši anđeli valjda šta se dešava, kad već nećeš da mi kažeš sama... Šapnu mi tvoju bol, tvoju krv koja lipti... gorčina koja izlazi iz tebe je moj košmar..

Stranac sam danas.. Stranac ću biti i sutra.. Okretaćeš glavu sreći mojoj...Nećeš me vidjeti na ulici... Krivićeš me što nisi dio prokletstva mog... što nisi sa mnom... A ja,  žaliću te... Žaliću nas.. Žaliću sebe...  Suviše crno-bijeli film za moj ukus... ni mjesec nije žut...

            Ako nas ljudi iz prošlosti određuju, ti si odredila da nemam mira i da ga nikad neću imati...  Suviše melodramatično za moj ukus...

            Navučen na sjećanja ne dam da nestanu...Ljubav prošlosti sa mnom vlada... Pokušavam odgonetnuti koliko sam doprinjeo nesreći tvojoj....

Planine..

Jesen u svom maniru tjera sve u svoje luke... Kida prostranstva...

Kišobran mi postaje utočište i tamnica.... Tražio sam jučerašnje korake... mrvice koje vode do sunca... jučer je bio tako divan dan... ukrao sam misli znanca i ugradio ih u sebe...ukrao sam tvoje oči i stavio ih u džepove.... krijem ih od svih kao dijete klikere....

Rijeke...

Otkrij mi tajnu težnje za slobodom... samostalnošću...Gordost tvoja ruši moje želje...Otkrij mi svoja bedra.... školjku stomaka...  dijamant u njoj... Otkrij porijeklo moga imena... Život... jedino ti si sposobna da stvoriš svijet..

Riječi...

Poredao sam oblutke pod  borove... Čekam divlje guske da ih potjeram niz drum... Raširi haljine i reci ljubav.... raširi ruke i reci sreća... skrio sam blago u bunar... oplovićemo svijet... reci samo ljubav... reci sreća...  proda sam odžak, oplovićemo svijet

Rekli su ti da staneš a ti i dalje koračaš...

Rekli su ti da ćutiš a ti i dalje pjevaš...

Dokle tako ?

Foliram da otišao sam zauvjek, kao sunce što se iskralo iz septembra... Foliram da sam okrenuo se sebi... svojim problemima...  a i sad, plavetnilo mora pretačem u oči...dogrijevam sjećanja.. nasukan na tvoju obalu samoće, ne mogu otići i da hoću...

Mrzim jutra... Razočaravaju me uporno...Mrzim i ovo što dolazi... Liježem s nadom da ću te zateći kad se probudim..A šta ona čine... Ništa... Ja bih im dао sve što bih mogao.. šta im treba...Da jutro me zamoli za sunce, ja bih ga nacrtao ako treba, dok ona mi  te uzimaju... Mrzim jutra... za koga ustati.. a budio bih se da si tu u po noći... čekao da svane... da mi ne promaкne ni jedan tren.... krao bih vrijeme... krao život s tobom... na prevaru proveo bih s tobom dva... tri... koliko god bih mogao života... 

Mrzim dane... Postajem sve više svoj... Postajem zvijer...Mrzim i ovaj dan današnji...Šta čovjek ima od tog što je svoj...Urlikaću u svojoj šumi punoj duhova prоšlosti...Ostrva su moja bez brodova... Šta imam od tog što sam svoj...Nedostaju mi moji okovi, bezbrižnost koju su nosili..

Mrzim noći... Odnijele su i ono malo svjetla tvojih očiju... donijele bolne uzdahe i skrile ih u postelju... pod jastuk... budim se znojan.... tumaram do kupatila da se umijem.. da dođem sebi.. pokušavam usnuti iznova i iznova... pitam se što i pokušavam jer čekaju me jutra bez tebe... grad bez tebe...  šuma puna duhova prošlosti... i saznanje da sam zvijer...

Miris Pariza pod mojim noktima...Mali bistro...Jednom smo u njemu živjeli.. voljeli.. Jednom sam bio mlad...

Miris Pariza u mojoj kosi...Široke ulice...lamponi i ti i ja... Jednom sam bio sretan...

Svjetla Pariza u sobi... Šetalište uz rijeku... Notre Dame... Kiša na mom prozoru...

 Živjeo sam hiljadu puta... u hiljadu gradova..i u svakom sam te voljeo...Ali nikad tako.. nikad...Pariz se ponovio nije...

Okus gorčine u mojim ustima.. Madeleine i mali bistro u blizini...onaj iz prve rečenice...  kroasan i kafa... novine... sjećanja...tvoji poljupci...

Nikad nisam živjeo u Parizu... Nikad te nisam ljubio.. nikad te nisam voljeo...

Pariz...Pariz u mojim snovima...  Pariz, ti i ja....