............
Šalio sam se nezgrapno pokušavajući da joj naslikam osmijeh... Želja da joj donesem svijet... sreću... je bila jača od mene... Pitala se šta tražim za uzvrat....Nisam tražio ništa... nije mi trebao...Mogla je odlaziti, ljubiti druge... opet bih joj željeo pokloniti svijet..
Tjerala me od sebe ali nije odlazila... Nije ljubila... Nije se htjela pomaći.. popustiti... Nije htjela vjerovati da ne trebam nešto za uzvrat....A što bih tražio nešto... Bio sam joj zahvalan što postoji....
Vidim je i danas među svojim porculanskim figurama...Policama prepunih knjiga... Okovanu vremenom...izgubljenu u brzoj, neukusnoj današnjici...Vidim je kako govori nepoznatima... neviđenima... (Eh, ljepojko... Svi te čuju osim mene...) Vidim je u sebi kad sklopim oči.. Niti svjetlosti grade njen lik... Vajaju veneru.. (Remetim joj privatnost.. Odoh pružiti korak...)
Vjetar nosi dim zapaljenih dana... Danas će biti godina ... mjesec .. ...sedmica kako se ne javlja ?... Umiruje me misao da sam učinio sve što sam mogao... što sam umjeo tada... nisu me bili spremili kad sam se rodio za čaroliju.. njene oči.. njenu bol... i takav nespreman ginuh u boju za nju... Jurišah hrabro na barikade njenih povrijeđenih snova... i takav nespreman... neuk... ginuh svakog dana iznova ....Trovale su me riječi... probijali pogledi... razapinjale sumnje... Mural ožiljaka i danas stoji kao svjedočanstvo moje ludosti... Da sam bar nešto naučio...
koliko ima da se ne javlja ? Koliko je samo prošlo? ... Sat ?... Dan?.. Vrijeme je već da se javi.. Divan je dan za poginuti....