.............
Dan zamišljen u sjeni bagrema ispraća iscjeđene oblake....
Putujem...
Kazaljke pokazuju smijer...
Neasfaltiranim ulicamam gubim korake, osmijehe...
Isto kao juče...
Možda će prostrijeti snove po njima jednog dana... sa svake strane podići red zlatna sunca...
Ja bih ih osvijetlio proljećem..
Sive, blatnjave ulice biće korali u budućnosti ili sniježni vijenci a ti se tako srdiš na njih...
Škripiš zubima....
Zbog čeg?
Izgubljene bjeline cipela prvog dana?
Moraš imati vedriji pogled na svijet oko sebe....
Sve su to prolazne stvari...
Koliko sam puta zastao na dnu ?
Kažu ako te nešto ne očara, ne može ni da te razočara...
Naravno i suprotno vrijedi...
Pristajem na sva razočarenja koja ćeš mi donijeti...
Na nemire...
Riječi pune oluje... Vidim ih kraj osmijeha... Skupljaju ti se pod zubima...
Progutaću ih...
Pristajem i na svu bol koju mi nosiš...
Samoću kad me budeš ostavljala...
Očajanje,
a sve zbog pogleda tvog,
topline koju u njemu imaš
i sreće moje kad te budem vidjeo da se nasmijana vraćaš meni..