San o jednoj ženi

Anđele...

Voljela je filozofiju, voljela je matematiku...Ja sam voljeo Miku Antića, Eustahija iz crtića.. Sve je od početka bilo izgubljeno, na propast osuđeno... Voljela je šetnje uz rijeku, pjesme brza ritma...ja suprotnost čista, crtam slike bez kista... putujem u mjestu, od oblaka pravim vestu... Sve je bilo namješteno...eh, srce njeno...

Anđele...

Prebiram po žicama, nijedne pjesme brzog ritma...kod mene samo bola ima...

Anđele... jesen je, svi se negdje sele....

Sreo sam je poslije hiljadu usamljenih zora, mahala mi je s nekog prozora... Sama je-kaže, još uvijek one riječi važe... Nisam imao hrabrosti reć, da sam ih zaboravio već...

Anđele, prošle su godine cijele....

Anđele..

Mirisala je na med. Znam da zvuči ludo, ali mislim da je imala Euridiku u očima... brojala je u snu, stalno upitkivala volim li ju ? Ma, volim te, Anđele...

Anđele...zbog čega su kose posijedjele ?

Anđele...gdje su se suze djele?

Anđele...