San o jednoj ženi

Snijeg će.

Osjećam ga. Zaboden mi je olujni oblak za rever. Vjetar za šešir.

Snijeg će.

Raduje mu se planina. Raduje mu se rijeka. Ja se mrštim.

Izgubiću ti trag.

Tvoje bose noge prošle su mednim poljem. Čuvao sam svaki otisak njihov.

Izgubiću i vjeru u tebe.

Negdje prije svega postojala je ljubav. Ako ostanem bez nje, oprosti mi.

Snijeg će.

Nisam spreman za hladne noći. Za samoću što dolazi.

Snijeg će.

Skrićeš se u sobu i pustiti mladost da isteče kroz prste.

 

Pitaš li se ikad da li smo rođeni od iste ruke?

Da li pahulja briše naše uzdahe?

Pitaš li se da nismo rastavljeni iz objesti puke?

 

Sunce odlazi.

Da li ću ga dočekati da donese proljeće?

Sunce odlazi.

Išao bih s njim na sva ta putovanja.

Udahni lagano.

Pruži ruke. Darovaću ti poljubac kad usnim.

Zadeni cvijet u kosu.

Ponijeti ću ga nebu mjesto novčića.

Sunce odlazi.

Kosti će da okuju ledenice.

Sunce odlazi.

Ostaju nam zvijezde za utehu. Koja li si ti?

 

Pitaš li se kad snivamo jedno drugo, živimo li?

Da li je nevjera dio jave te?

Pitaš li se ikada da li srce nas i u toj javi boli?

 

Zavrti me u krug.

Biću ringišpil.

Biću mjesec žut.

Očaraj me poljupcem,

da poslije tebe

ne mogu naći drugoj put.

Daj mi rub haljine,

crven i bijel,

da ga prostrem na astal.

Sreće moje, srca mog,

kad bijela tvoja put,

bljesne kao kristal.

Zavrti me u krug,

pašću na tlo

pod tvoja stopala.

Neće me biti sram

i tvoja je suza

u moje oči pala.

Polja moja, bez žita,

bez ptica, čekaju

ruke tvoje.

Hladna vjest

skupčana iza vrata

otvara rane što se gnoje.

Zavrti me u krug,

podigni ruke u nebo

nek te ne bude sram.

Sve ožiljke,

pa i ovaj tvoj,

nanio sam sebi sam....